logo
svi. 292016
 

Njih dvojica su se izmjenjivala na ljestvama, treći je držao ljestve da se ne izmaknu. S čekićem i dlijetom su štemali zvijezdu petokraku na Domu zdravlja među čijim graditeljima su vjerojatno bili i njihovi roditelji. Ma je došlo novo vrijeme. Nema više Jugoslavije, ni komunista da nam zatiru nacionalne težnje. Stari komunist je promatrajući tu novohrvatsku bauštelu komentirao – Pod zvijezdom petokrakom je to izgrađeno, lako je rušiti, vidjet ćemo što ćete vi pod šahovnicom izgraditi.

A pod šahovnicom smo izgradili mnoge šoping centre, mnoge arene (samo milijardu eura smo za njih dali, sasvim dovoljno za onih 20 dana kroz godinu kad imaju nekakvog smisla) mnoge dvostruko bojane tunele i mostove koji ne vode nigdje. Nekako je bilo lakše rušiti. Kako smo kao pravi snishodljivci imali napretek nazivlja s početnim slogovima ju-go (Jugovinil, Jugoplastika, Jugoturbina, Transjug,Jugohospitalija,etc), to je valjalo srušiti svaki spomen na tu našu karakternu crtu. Danas skrivenu u nazivlju „euro“. Kad smo riješili sve s ‘ju-go’, sve zvijezde zamijenili šahovnicom, sve tvorničke dimnjake najprije ugasili,a onda srušili, red je došao i na mrski relikt mračne prošlosti – poljoprivredne zadruge. Paralelno sa zatorom Poljoprivredno-industrijskih kombinata (PIK-ova).

Do ovog zadnjeg rata, unatoč kudikamo brojnijem seljačkom življu (od onog kojeg imamo danas), malo tko je živio isključivo od svog seljaštva, odnosno od poljoprivrede, ratarstva, stočarstva, ribarstva. Ozbiljnom poljoprivredom su se bavili PIK-ovi koji su imali na raspolaganju stotine tisuća hektara zemljišta, a male parcele su obrađivali ljudi uglavnom poslije ‘posla u poduzeću’, a proizvođačke viškove su plasirale na tržište kroz poljoprivredne zadruge. Nije bilo državnih poticaja i nitko nije dolazio ni na kakav trg prolijevati mlijeko u masovnim prosvjedima.

A onda, rekao bi Mata u Škorinoj pjesmi, je došla devedeseta. Svatko je na svoj način shvatio ono ‘sad il’ nikada’. Tko bi odolio plijenu kakvog je primjerice predstavljala Dona Donja Stubica te 90-e. Nova tvornica, organizirani otkup jabuka, proizvodnja sokova na bazi jabučnog soka (danas se u Hrvatskoj svi sokovi rade na bazi uvoznih koncentrata koji su kemijska mješavina umjetnih supstanci), a cijena – prava sitnica. Dok su se poljoprivredne zadruge počele čerupati odmah po proglašenju Božićnog Ustava (kako bi nekima Djed Božićnjak umjesto dotadašnjeg Djeda Mraza moga pod bor staviti što zadružno), PIK-ovi su ostavljeni za kraj. Netko je naime morao prehraniti što izbjeglice, što vojsku. Akademik Ferdo Bašić kaže za PIK-ove: Zahvaljujući njima, praćena sustavnim ulaganjem, hrvatska je poljoprivreda od 1955. do 1985. bila najuspješnija u svojoj povijesti. Tako je, primjerice, PIK Belje, koji je preživio sve mijene od Eugena Savojskoga do danas, dakle više od tri stoljeća vladavine različitih osvajača, i uvijek bio uzorno imanje, pao na koljena tek pred demokratski izabranim donositeljima odluka. Naime, samo je taj ”mastodont” zapošljavao više od 50 stručnih i znanstvenih djelatnika, među kojima je bilo pet doktora znanosti.

Dojučerašnji cvjećari, krovopokrivači, instalateri centralnog grijanja, geodeti, vozači su postali vlasnicima PIK-ova, Dukata ili tek generali s posebnim ovlastima, prethodno izbacivši sav tehnološki višak sastavljen od doktora znanosti. Tako da je naivno reći kako u tom ludilu europejstva, hrvatstva nije bilo sistema. Bilo ga je. Otimačina društvenog bogatstva je izvršena zakonito. Zakone je predlagala Vlada RH, a saborski zastupnici su dizali ruke. Kao što to čine i danas. Ukupni rezultat svih tih demokratskih procesa jest osiromašenje većine građanstva (nažalost i seljaštva) uz ogromni teret duga na svima nama i našim potomcima (koji se uzgred rečeno i ne rađaju, što je obrambeni impuls ženske samosvijesti). Slavonija koja bi mogla sama hraniti više od 8 milijuna ljudi danas izgladnjela iseljava masovno.

Dok Francuzi, znajući da je tržište i konkurentnost mantra s kojom lopovi u drugom koljenu čine budalama ostatak puka, donose zakone koji bi priječili prodaju vitalnih firmi strancima, naša vlast je svojedobno ostala konsternirana kad je upravo Luka Raić francuskom Lactalisu prodao Dukat. Za cca 300 milijuna eura na koje nije platio ni lipe poreza. Jer takav porez ne postoji u hrvatskoj poreznoj politici. Nije to auto od 5000 eura pa da se plaća porez od 5%, kojeg inače plaća sirotinja. Ista ona koja za sebe zaziva uvođenje novog poreza na nekretnine. Međutim, hrvatska mljekarska industrija je s tom prodajom prešla u ruke stranog vlasnika. Vlast je nakon prodaje zaključila kako ta industrija nije strateška. Samo nekoliko godina poslije, litra vode u maloprodaji košta onoliko koliko seljaci dobiju za dvije litre mlijeka. Mora da je strašno tehnološki komplicirano izbušiti rupu, uvaliti cijev i crpiti vodu iz podzemlja kad ‘tržište’ određuje takve cijene. Skoro k’o frakiranje nafte, ma  je i ta frakirana nafta jeftinija od vode.

Možemo zaključiti kako je nepostojanje hrvatske strategije u poljoprivredi u prve dvije dekade postojanja nove države bila strategija sama po sebi. Dovoljno moćna da razbije, uništi PIK-ove i zadruge, sve lopovluke gurne pod tepih (sukladno odluci Ustavnog suda da je za lopovluk u pretvorbi i privatizaciji nastupila zastara od krivičnog gonjenja vinovnika) s kojim će se prošetati Jadranka Kosor i dr Ivo Josipović kako bi potpisali Pristupni ugovor Hrvatske u EU, ovjeren krivotvorenim pečatom Hrvatske misije pri EU i misije za atomsku energiju.

San mnogih privatizacijskih lopova je postao java 1.srpnja 2013. Iz europskih fondova se smiješi Hrvatskoj do 2020-e novih 10 milijarda eura na poklon, a za one jamljene dotad nitko neće pitati.

Milanovićeva Vlada, kao prva na čelu Hrvatske-punopravne članice EU izradila je Program ruralnog razvoja, po mišljenju mnogih odličan dokument (Dana 26. svibnja 2015. godine, nakon višemjesečnih konzultacija, Europska komisija je odobrila Program ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020.Program vrijedan 2,4 milijarde eura). Uslijedilo je raspisivanje natječaja ‘za mjeru 4′ i naravno – protesti nakon objave rezultata. Od 1100 prijavljenih projekata, potporu su dobili njih 140. Među njima i onih renomiranih tipa Prosciutto Pannonico (netko je nekad čuo za tu firmu?) u iznosu od 38.482 500,00 kuna, Salami Aurea d.o.o. iznos 38.482 500,00 kuna- Ili ukupno oko 432 mil kuna od čega je isplaćeno oko 9,6 milijuna kuna.

Privatizacijska stečevina – tehnologija prijevare, pametnog čitanja pametno sročenih zakona po mjeri tajkunerije – s ovim natječajem je dobila priliku pokazati svoju dugovječnost kao legitimnog dioničara kolektivne svijesti.

A onda hladan tuš – EU je zaustavila isplatu čak 1,23 milijarde kuna i prijeti čak i kaznom u iznosu od 130 milijuna kuna zbog nepravilnosti u provedbi natječaja. Panenići, seoske dućandžije bruje o kriminalu, o kaznenoj odgovornosti bivšeg ministra poljoprivrede i bivšeg bankrotiranog vlasnika poljoapoteke Jakovine, danas uzornog muža europarlamentarke s plaćom od 8-20 000 eura na mjesec. Balkanalije kojih se nagledasmo. Ima li kriminala, saznanja o tomu,ajmo Paneniću – kaznena prijava i nek’ družba Tvrtka Jakovine kazneno odgovara. Nema li kriminala, onda šuti!

Možda kriminala nema, ali kriminalnoga ima i te kako, no ne na hrvatskoj strani, već na strani EU.Toj EU plaćamo godišnji reket od neto 650 milijuna eura, bruto i više od milijardu eura na godinu. Netko iz te EU reagira na svaku njima nepoćudnu izjavu, trećerazredni službenici nam dociraju, šalju Stiera da nam pojasni kako ni pod koju cijenu Vlada RH ne smije dopustiti ulazak (na slobodnom tržištu,haha) ruskog kapitala (malo ih je prešao Agrokor, do zadnjeg atoma svoje imovine je stavio pod hipoteku ruske banke, eno je i nekidan uzeo novih 250 milijuna eura kredita u Rusa). No, natječaj za euro fondove su odgledali šutke, pustili nam da potrošimo vrijeme, novac. Netko je pročitao i odobrio prijavljene projekte. Ako su se ti projekti kosili s pravilima, EU je imala kad reagirati na to. Još prošlog ljeta je  Mreža za održivi razvoj Hrvatske na konferenciji za medije prosvjedovala zbog načina odabira projekata. Potpore se dodjeljuju odabranim projektima koji zadovoljavaju uvjete natječaja i u objektivnom ocjenjivanju ostvare traženi broj bodova. Očito su odabrani projekti ostvarili dovoljan broj bodova. EU je dakle znala za sve okolnosti, sve o pravilnicima, natječajima i nitko nije reagirao. Sad kad treba isplatiti novac, sjetili su se kako da taj novac ne isplate (nisu ga nikad ni mislili isplatiti) i da nam još kroz izmišljenu kaznu otmu 130 milijuna kuna. Fantastično.

Do 2020 nam je na raspolaganju preko 10 milijarda eura iz EU fondova i mogli bismo povući taj novac (na kojeg računa i trenutna vlast). Do tad bismo možda mogli izgraditi i svemirski brod te se iskrcati na Mjesec. Nećemo ni jedno, ni drugo. Zato jer smo drugima prepustili prava odlučivanja o našoj sudbini.

VeNLO
http://pokretpatriot.com/