logo
stu. 092015
 

Nitko ne želi izabrati za sebe gore, nitko od nas ne želi sutra biti na ulici, bez posla, bez novca, beskućnik bez perspektive. A ipak je izvjesno kako će neki od nas to sutra postati. Mogli bismo izabrati takvu vlast koja će znati aktivirati svaki potencijal, ljudski i prirodni, izgraditi sustav u kojem će cvjetati pravda, poštenje, koji će skrbiti o nemoćnima. Sasvim sigurno bismo takvu vlast izabrali, kad bi nam se nudila kao izbor. Sutra će nas na biračkom mjestu dočekati papir s gomilom rednih brojeva, naziva kao šifri iza kojih se kriju različiti omjeri ulizivanja, obećanja, laži i neznanja. Ali ni jedna šifra ne otvara vrata boljeg svijeta, bolje Hrvatske.

Tamo na izbornom listiću će se nalaziti naš odraz. Društvo i njegovi podskupovi. Međusobno sukobljeni. Da bi ti naši podskupovi bili pravedni, pošteni, inovativni, odgovorni prema generacijama koje dolaze, najprije takvima moramo postati mi. A takvi nismo. Korupcija se nije nastanila ovdje kao imigrant, pridošlica izvana. Mi smo je stvorili i mi je hranimo. Rijetki su nevini.

Dosad smo iz odgledanih izbora naučili kako postoje izborni pobjednici i izborni gubitnici. I znamo što slijedi iza izbora. Podjela plijena. Umjesto njihovih, na čelna mjesta u javnim poduzećima će doći naši, umjesto njih, koncesije ćemo dijeliti mi ili obrnuto ako dobiju oni,a izgubimo mi. Ako smo znali na vrijeme odabrati pobjedničku stranu, onda će i nama pasti mrvice s tog švedskog stola. Državnu imovinu prodavat ćemo mi i mi ćemo slati dopise u kojima će stajati “zaposliti samo djecu istaknutih članova naše stranke”.
Sad su naši na vlasti. I naši će prodavati ono što nisu stvorili.

Nakon pobjedničkog slavlja, pijanstva, zakonito slijedi mamurluk. I suočavanje sa zbiljom iz koje neće doći dobre vijesti, željama i obećanjima (za radovanje ludima) unatoč. Vidjet ćemo da smo stari, da skoro 3 od 4 i nešto milijuna ljudi ne radi ništa, da nam gospodarstvo propada, da nas kamate stišću, da nam opet ukupni dug raste i da polagano klizimo prema kraju, metaforičkoj i doslovnoj smrti.

Bilo je bolje dok smo sanjali slobodu, neovisnost, svoj na svome? A onda smo kao loše sluge postali gospodari?

Našu sudbinu neće određivati vlast koju izaberemo. Mi, kao i nova vlast bit ćemo žrtve naših prethodnih odabira. Slično kao i grčki narod koji je odlučio reći Ne, nećemo mjere štednje, nećemo vraćati dugove koje nismo potrošili pa pokunjio glavu i trpi, gleda vjerovnička čerupanja nacionalnog bogatstva. U nastanku naše dužničke spirale (možda bi netko mogao u rastu duga prepoznati Fibonaccijev niz 1,1,2,3,5,8,13,21…) okoristili su se mnogi. Danas su oni financijeri, stranački donatori koji pritišću svaku vlast da nastavi bezglavu jurnjavu dužničkom spiralom. Možemo vidjeti kako su skoro svi takmaci u izbornoj ‘utakmici’ sutrašnji garanti čvrste kune, valutne klauzule ili drugačije – borci za interese stranih trgovačkih lanaca i stranih banaka. Oni koji će sutra sa specijalcima pendrečiti prosvjednike i rasprodavati more (i eventualnu naftu i plin u jadranskom podmorju), obalu, vode, šume, HEP, auto-ceste. Kao što su ovi dosadašnji prodali Zračnu luku Zagreb, INU, Croatia osiguranje, TLM, banke, vodne koncesije.

Sve to je bio naš izbor. Neznanje nas ne štiti od posljedica činjenja. Jer – nisu samo smart phonei, automobili i hrana iz uvoza. Sav novac kojeg posjedujemo je uvozni. Najprije je bio euro ili dolar,a onda postao kuna. Već 21 godinu uvozimo i novac. Otud onih 55 milijarda vanjskog duga. A svaki euro i svaki dolar je u konačnici vlasništvo onoga koji ga je proizveo i mora mu se vratiti s kamatama. Dok god mu se ne vrati, svatko od nas, skupa sa svom imovinom koju posjeduje je pod hipotekom. To ćemo imati priliku zornije vidjeti kad nam država oduzme imovinu uvođenjem poreza na vlastite stanove i kuće te pretvorbom od nas napravi od bivših vlasnika zaštićene najmoprimce. Koje nitko neće dirati dok god plaćaju najamninu.

Situacija bi bila još i gora da nema gorih od nas. Naime, izlaz iz ovog začaranog kruga (uzmi stranu valutu, pretvori je u kune i plaćaj kamate) moguć je samo s velikim izvoznim suficitima, moramo drugim državama (naša sreća je što su Srbija i Bosna i Hercegovina gori od nas pa s njima imamo suficit u robnoj razmjeni) oteti njihove eure i dolare kako bismo namirili naše financijere i nadoknadili nesposobnost posjedovanja vlastite monetarne suverenosti. Izvorni (privatni, što znači ljudi poput nas) vlasnici valute euro i dolar se pritom smiju, patološki uživaju u našim mukama, strahovima, panikama i gledaju na nas kao na nižu rasu. Morali bismo dakle postati tehnološki bolji od Nijemaca, produktivniji od Šveđana, pametniji od Talijana i sutra u robnoj razmjeni s njima bilježiti viškove. Ili pronaći puno Srbija i Bosni po svijetu koji bi umjesto nas vraćali naše kamate i naše kredite. Kao što mi danas to činimo umjesto Nijemaca, Talijana, Šveđana.
No, možemo li mi to danas, sa svojih 42 zarez nešto godina prosječne starosti? Nas jedva milijun i pol koji nismo u penziji s prosječnih 28 godina radnog staža? Morali bismo promijeniti sve naše sustave, promijeniti sve ono što danas zovemo pravima, protresti svaki kamen na kamenu na kojima počiva država i društvo i upustiti se u neizvjesnu i dugotrajnu utakmicu s drugima koji su odavno u premier i bundes ligama. Bosi igrati protiv onih u kopačkama.

To su naša naizgled dva puta, u stvarnosti dvije trake istog puta. Naše dvije domoljubne koalicije. Obje nas vode k istom kraju. K pretvaranju Hrvatske u golemi rezervat nastanjen osiromašenim življem, s oazama, resortima za bogataše, među kojima će biti i dobar broj “naših”, “njihovih”,svejedno.

Bismo li mogli i drugačije? Umjesto asfaltom plaćenim dugom, hodati Rivom koju su izgradili naši preci, obalama čistih rijeka koje sa sobom nose mirise i okuse zemlje hrvatske? Pamte svaku suzu, svaku bitku,svaki korak četveroreda i kap krvi kojima su je preci natopili i radi nas sadašnjih.

Da, mogli bismo. Jer ti isti preci su nam ostavili more, zdravu i relativno nezagađenu zemlju. Pa ni krivi ni dužni imamo turizam i skoro 10 milijarda eura koji ulaze s njim u naše financijske tokove. Danas nam veći dio od tih milijardi eura odlazi zajedno s turistima otkud su i došli. Ako bismo napustili logiku koja kaže da kuna mora biti čvrsta, jaka (za naše kreditore, ne i za nas), a njeno izdavanje temeljeno samo na vanjskom dugu, više od 80% tih eura mogli bismo doista i zaraditi. Ne samo provući preko računa i vratiti natrag u inozemstvo kako sad činimo. Mogli bismo konačno vidjeti koliko stvarno vrijedimo kao narod, koliko smo sposobni sudjelovati u činjenju Zemlje kao dobrog mjesta za život. No to bi onda prebacilo klatno moći s poslušnosti,stranačke stege, podobnosti i korupcionaških velmoža na poduzetništvo, rad, znanje, inovativnost.

Što mnogi od nas korumpiranih (pozicijom, mirovinom, radnim mjestom, beneficijama) ne žele. Stoga nam i nakon ovih izbora ostaje tupo gledanje u pod ili bijeg u Njemačku., ostanemo li na gubitničkoj većinskoj strani. A hoćemo. Valjalo bi nam na vrijeme naizust naučiti ovu pjesmu Mate Balote
Čuda je daleko, na stotine milja,
di se zaliv raški sa Kvarnerom spaja,
di glas zvona ljude s dobrotom napaja,
di nan misli stanu, kad dojdu do cilja.

Selo tamo stoji, loza, bor i placa.
Hiže mu se bile, vrtli su za njima
sa lozon i smokvon, da te je milina,
Bože, ki sad tuda veselo koraca…

Dom naš je tamo, murva, crikva, draga
i sva srića lipa domaćega praga,
mati stara, od svega milija.

Tuja sila, majko, tako nas razdili,
tuja moć, ča silon zakon dili,
to je dilo ljudsko, Bog ni tako štija.

Patriot