logo
lis. 222015
 

Jung – Fu – Pokret Patriot 18.10.2015. 15:41,

Dug se u klasičnoj ekonomskoj terminologiji definira kao ‘zaliha’ (stock) a njegov odnos sa bruto domaćim proizvodom (BDP) oduvijek je regulirala Centralna Banka u suradnji s Vladom. Po tim klasičnim terminima sav novac je primarno vlasništvo države, odnosno Centralne Banke, čije guvernere u svakom slučaju postavljaju od naroda izabrani političari. Razvodom odnosa između Ministarstva financija i Centralne Banke, to jest odlukom kojom je dana neovisnost Centralne Banke od političkog upliva, nisu se mogle promjeniti i te temeljne ekonomske zakonitosti. Nitko ne može regulirati problem odnosa javni dug – BDP osim Centralne Banke u suradnji s Vladom. Održivost odnosa između javnoga duga i BDP-a oduvijek bio istovremeno i monetarni i politički problem. Do pojave EU nikada zapravo nije postojala neka monetarna unija koja ne bi bila i politička. Ta je činjenica zamjenjena dubokom vjerom u dogmu ‘svemoćnog tržišta’, u koga se politika ne treba mješati, slobodno tržište će samo po sebi riješiti sve probleme.

Situacija u kojoj se stoga našla Europska unija (a u njoj i mala Hrvatska) do te je mjere zakomplicirala odnose između europskih institucija, Vlada, nacionalnih Centralnih Banaka, banaka i Europske Centralne Banke (ECB) da mnogi politolozi, sociolozi i renomirani ekonomisti tumače kako je sustav posve neodrživ. Znaci neodrživosti sustava pokazali su se zapravo veoma brzo, oni su se izrazili u eksploziji dužničke krize unutar Europske unije, koju je ECB pokušala i pokušava riješiti a kako drugo nego štampanjem novca, za što smo dobili moderni eufemizam ‘quantitative easing’ (QE). Svi su valjda do sada uočili kako to ‘kvantitativno popuštanje’ pogoduje privatnim bankama, popušta se bankama, koje su se u svojoj tržnoj slobodi toliko nakrcale različitim obveznicama i derivatima, da su postale nelikvidne.

Ali kao što vidimo, nakon sedam mjeseci najnovijeg programa QE, inflacije u eurozoni nema, štoviše, nanovo jačaju deflatorni pritisci. ECB deflatorne trendove pripisuje i izvinjava se padom cijena nafte, sankcijama Rusiji i slabom potražnjom velikih zemalja kao što su Kina ili Brazil. U međuvremenu u osmom mjesecu desio se oštar pad njemačkoga izvoza. Poražavajuće činjenice unutar euro-zone iskaču na vidjelo. Peter Preat, šef ekonomista Europske Centralne Banke, hrabro donosi prezentaciju na konferenciji BVI Asset Management u Njemačkoj. Prezentacija jedan za drugim grafikonom prikazuje jadne trendove unutar euro-zone. ECB smiruje strasti i obećava po potrebi još intenzivniji QE, ali stvari nisu bezazlene, Europska Centralna Banka mogla bi ispucati svu svoju municiju bez ikakvih rezultata, za riješavanje ekonomskih kriza, ekonomske zakonitosti pored djelovanja Centralne Banke očito traže i ozbiljno djelovanje politike.

Ali europska politika je podjeljena, dok jedni traže “još više štednje i još više Europe”, drugi kao ovaj europski parlamentarac pitaju Mario Draghia zašto ne donese neki quantitative easing za narod europe, jer ovaj koji se uporno sprovodi za banke nije nikome donio koristi. Mario Draghi u svom odgovoru priznaje kako su Centralne Banke kroz stoljeća uvijek plasirale novac kako u financijski sektor, tako i u realno gospodarstvo (helicopter money). Draghi tvrdi da se o toj moogućnosti raspravlja unutar ECB, ali se teškoće takvih monetarnih radnji ogledavaju u pravnoj strukturi EU koja nije politička unija pa tako nešto niti ne predviđa.

“Vrijeme je da Europske središnje banke i središnja banka euro zone zaobiđu financijski sustav i rade s vladama kako bi se uveo novo stvoreni novac izravno u realno gospodarstvo”,  navodi se u pismu kojeg prenosi Financial Times  26. 03. 2015., potpisalo ga je 19 uglednih engleskih profesora i ekonomista. U pismu oni tvrde da postoji alternativa. Svaki građanin euro-zone može dobiti 175 € mjesečno za 19 mjeseci, što bi se moglo koristiti za plaćanje niz postojećih dugova ili potrošiti po želji. Izravno jačanje potrošnje i zaposlenosti bio bi pristup daleko učinkovitiji od planova ECB-a sa konvencionalnim QE. U tom pismu, koliko osobno znam, “helicopter money” po prvi puta akademski dobiva jednu novu dimenziju, pored stare keynesianske prakse da se novac da političarima, koji će ga investirati u javnu potrošnju, predlaže se alternativa u direktnom darivanju novca svakom građaninu ponaosob u istom iznosu, jedan valjda vrhunac monetarne demokracije. Ovdje treba razjasniti da ako netko dobije novac na poklon, nitko zapravo ne može ništa izgubiti. Novac će se raširiti po sustavu i tu će ostati, svi će profitirati jer taj novac nije kredit koji se mora vraćati pa počinjati uvijek iz početka.

Engleski profesori nude euro-zoni izlaz iz dužničke krize, ali vlasnici euro-zone o tome neće ni da čuju. “Još više Europe” koju pojedini lideri stalno traže, nipošto ne znači i još više demokracije. Primjer je sporazum TTIP, kojeg van demokratske volje europskih naroda ima namjeru potpisati izvjesna Cecilia Malmström (šefica direkcije trgovine Europske komisije). Independent prenosi riječi spomenute europske komesarke. Ona navodno mirno priznaje kako je svjesna da europski narodi ne žele potpis TTIP, ali to njoj ne smeta, jer ona nije odgovorna za svoje postupke prema europskim narodima. Povjerenica Malmström nastaviti će s procesima potpisivanja ugovora potaknuta onima koji su joj i dali mandat. Mi valjda ne trebamo sumnjati kako su joj mandat dale nekakve elite, lobisti velikih korporacija, koji zajedno s Ceciliom imaju namjeru nametnuti da se radi ono što korporacije smatraju da je ispravno.

Englezima sigurno nisu po volji odnosi unutar EU, Cameron i njegovi koalicijski partneri stoga su postavili četiri zahtjeva Velike Britanije da ostane u EU:

1. Od Bruxelles-a će tražiti “jasnu izjavu” da će Britanija biti isključena iz bilo kakvog razvoja prema europskoj super državi.
2. Tražit će “jasnu izjavu” da euro nije službena valuta EU, čime bi se EU odredila kao “multi-valutna” unija.
3. Tražit će sustav tkz. “crvenih kartona”. Nacionalni parlamenti bi mogli blokirati neželjene europske direktive i pravila EU na snazi.
4. Tražit će da 19 članica euro-zone ne mogu ni na koji način kazniti ostalih 9. koji to nisu.

Zahtjev broj 3. je posebno razoran: to bi bio kraj procesa prijenosa narodnog suvereniteta na ne-izabrane institucije, a početak povratka ovlasti vlasti na demokratski izabrana državna tijela. Kad bi prošla Cameronova četiri zahtjeva, mogli bi reći zbogom i Sjedinjenim Europskim Državama i komesarki Malmström.

Ovaj kratak prikaz pojedinih europskih zbivanja napisan je da bi sagledali problemi u koje se uvalila Hrvatska ulaskom u EU, ali da bi se vidjele i naše mogućnosti. Problem Hrvatske ogleda se ponajprije u odustajanju (premda to nije morala) od bilo kojeg oblika monetarnog suvereniteta. Odustajanje od tog vida državničke samobitnosti hrvatska politika odustala je od vlastite odgovornosti prema temeljnim ekonomskim zakonitostima, i to je srž svih hrvatskih problema.

Doduše, ako je vjerovati podacima koji se odnose na ‘izravne i potencijalne obveze u postotku BDP-a članica EU‘, koje je prikupio eurostat, još Hrvatska ni propala, jer po tim uvidima Hrvatska spada u ispod-prosječno zadužene članice. Podaci sugeriraju kako je npr. Njemačka ‘izravno i potencijalno’ zaduženija od Grčke. Ovaj mali tračak nade ne treba ipak doživjeti kao svijetlo na kraju hrvatskog tunela. Izlaz iz krize i pravo svijetlo na kraju tunela može doći tek kad hrvatska politika povrati onu odgovornost za sudbinu svoje države, koju je izgubila u procesima pridruživanja EU. Metode stabiliziranja odnosa između javnoga duga i BDP-a postoje. One se sasvim sigurno baziraju na smanjenju troškova koje stvara državni ustroj i politička birokracija, odnosno na povećanju izvoza, kao što zaključuju mnogi, ali ne samo na tome. Metode smanjenja javnoga duga u odnosu na BDP baziraju se prvenstveno na jačanju domaće potražnje. Ali domaće potražnje, koja bi povećala domaću proizvodnju i zaposlenost, pa samim smanjila uvoz, a povećala izvoz, ne može biti tamo gdje monetarna vlast domaću valuta dvedeset godina drži lancima vezanu za euro i obezvrjeđuje sve do sramotne devizne klauzule.

Političari koji se bore za vlast a ne žele sagledati cjelinu ovog problema i preuzeti odgovornost utoliko da na sve moguće načine zaštite interese svoje države, svoju valutu i realnu ekonomiju, štitit će i nadalje samo partikularne interese ideoloških klanova, političkih, financijskih i inih elita koje se skrivaju iza krinke nad-nacionalnih interesa. Premda su svjetske tehnološke i produktivne mogućnosti već davno nadmašile potrebe populacije, pa nema nikakvoga razloga za neimaštinu, premda sama Hrvatska obiluje mogućnostima, takvi će (anti)političari većinu naroda i dalje voditi u kreditno ropstvo i krajnje siromaštvo.