logo
svi. 012016
 
 Znaš…ja sam zapravo zahvalna Bogu na tomu što postoje snobovi, započela je lijepa kiparica, odloživši na tren čekić i dlijeto i ogledavajući ovcu u koju se pretvarao pod njenim rukama negdašnji  blok bračkog kamena. Da? Pa dodala – Da nije njih, ja ne bih mogla živjeti radeći posao kojeg volim. Zamislio sam se. Pa uzdahnuo – Na žalost puno nas ostalih, na svijetu je premalo snobova. I preživljavamo radeći posao kojeg ne bismo radili kad bismo mogli birati.

Živjeli ili preživljavali radeći posao kojeg bismo radili i kad nas nitko ne bi plaćao za to ili radeći jedini posao kojeg smo mogli dobiti, svatko od nas posao od kojeg živi koristi kao valutu. Valuta jednog zidara, s kojom plaća sve svoje životne troškove, hrani obitelj, školuje djecu je njegova vještina zidanja. Valuta novinara su tekstovi, arhitekta nacrti, svećenika utjerivanje straha i ponuda oprosta, glazbenika sviranje notnih zapisa. Baš kao i one ‘prave’ valute, niti spomenute ne vrijede svugdje jednako. Zidar u Afganistanu dobija drugačiju protuvrijednost za svoju valutu od zidara u Njemačkoj. Glazbenik u Hrvatskoj za vrhunski odsvirano djelo iz doba baroka neće dobiti istu protuvrijednost za svoju izvedbu u Varaždinu kao i ulični svirač na mostu preko Seine kraj Notre Dammea. Ovaj drugi će zaraditi više.

Kad bismo svi plaćali svima sa svojim vlastitim valutama, bio bi to kaos i na kraju bi malo tko što kupio i malo tko što prodao. Zato i postoji pravi pravcati novac. Nešto neutralno. S poznatom i stabilnom vrijednošću. Nešto kao naša kuna, recimo. Jer ne želimo da nam se opet događa kao nekad, da nam plaća za naš rad, proizvod od trenutka plaćanja do sjedanja na račun izgubi 10-20% vrijednosti. I to je ljudski, u nemirnom i nestalnom svijetu znati da postoje sidra koja nam garantiraju da nikakvi vanjski faktori neće o hridi razbiti naše cjeloživotne napore, naš rad, imovinu. Iako manje-više nenamjerno previđamo da novac nije neutralan, iako instinktivno slutimo da nešto baš i nije sasvim u redu s ovako dugovječnim tečajem kune prema euru, spremno pristajemo na nerazmišljanja, uvjereni kako je to cijena koju moramo platiti za sigurnost. Nešto kao i duge cijevi na ulicama, ustreba li kao oblik borbe protiv terorizma.

Kao što niti sigurnost pojedinca ne izvire iz vanjskih okolnosti, već iz njegove unutarnje snage, tako i sigurnost države, naroda izvire iz njegove unutarnje snage. Snaga jednog naroda je u njegovom naslijeđu, onomu što su stvarale i obranile prijašnje generacije; u prirodnim resursima s kojima raspolaže i nadasve u akumuliranom znanju, vještinama njegovih pripadnika. Ni u kom slučaju sigurnost naroda i njegove imovine nije u arbitrarno i naoko iracionalno postavljenom tečaju njegove valute. Koja, vidjet ćemo u konačnici i nije njegova i koja ni u kom slučaju nije neutralna. Ali, ako nije neutralna, onda nekoga preferira, daje mu bolje i sigurnije početne pozicije,zar ne?

Već smo zaključili kako svatko od nas barata s nekakvom svojom valutom. To čine i poduzeća pa im je valuta s kojom plaćaju sve – njihova usluga ili proizvod. Za uslugu ili proizvod dobivaju novac s kojim onda plaćaju obaveze, poreze, radnike, itd. Država svoj aparat i zajedničke potrebe plaća s novcem kojeg prikupi od naplate poreza i doprinosa, a ako ta količina novca nije dovoljna, onda se zadužuje kod banaka, domaćih ili stranih. Vidimo dakle da se s jedne strane nalaze zakonom ovlašteni privatni proizvođači novca, a s druge strane svi ostali pa je ispravno zaključiti kako je svaka kuna koja se nalazi bilo gdje vlasništvo banke i netko te kune mora vratiti svom proizvođaču – vlasniku. Količina novca u optjecaju uvijek je manja od ukupnog duga građana, poduzeća, države prema bankama. I to za iznos kamate. Što znači – kad bismo sve kune, one po čarapama i one koje su u štednji, i one koje je netko pokrao skupili na hrpu i išli bankama vratiti dug – opet bismo bili dužni. Sustav tako funkcionira.

I to nije nikakva tajna. Naprotiv, javna je činjenica. Kao i ona koja kaže kako je temelj za kreaciju ‘hrvatske’ kune  naš zajednički dug u stranoj valuti. HNB vodi računa o tomu da količina kuna u optjecaju bude tolika da nije u stanju ugroziti stanje deviznih rezervi, niti tečaj (a i te devizne rezerve smo dužni vlasnicima stranih centralnih ili komercijalnih banaka) i to onda zovu hrvatskom monetarnom politikom. Iako je riječ isključivo o zaštiti interesa stranih kreditora. I interesa onih u državi koju su se domogli dobrog dijela financijskog kolača nastalog od zaduživanja države.

Takvu monetarnu politiku su najprije iskoristili domaći uvoznici stranih roba, a potom i strani trgovački lanci. Hrvatski proizvođači su se tako preko noći (tj.preko fiksnog tečaja) morali suočiti sa stranom konkurencijom, onoj koja nije morala prolaziti ratna stradanja, uništavanja vlastitog naroda i njegove imovine i koja je to vrijeme u kojem smo mi ratovali i branili domovinu iskoristila za još veći tehnološki iskorak. U tom srazu je bilo jasno da će hrvatski proizvođači izvući deblji kraj. Svi zajedno smo to platili. S jedne strane ogromnim vanjskim dugom, s druge strane uništavanjem domaće proizvodnje. Strani proizvođači su preuzeli najveći dio našeg tržišta. Suočili smo se s ogromnom nezaposlenošću i uslijed neodgovornih politika izvršne vlasti – s enormnim rastom broja umirovljenika. Državi, koju smo sanjali i obranili, sudbina je bila zacrtana. Nominalno će ostati naša, u stvarnosti bit će vlasništvo stranih kreatora strane valute i ti veleposjednici Hrvatske će u pravilnom ritmu javno preuzimati svoj posjed. Otud ‘rasprodaje’ (u stvarnosti smo prodali onog trena kad smo se zadužili i taj dug neodgovorno potrošili na dobra koja smo mogli i morali i sami proizvesti) HT-a, INE. Otud premijerske najave o ‘stavljanju u funkciju mrtve kapitale’ i prodaju državne imovine.

Paralelno s tim ide i rast poreza (zato je prvotni previsoko određeni PDV s 22% otišao na 25%), smanjenje socijalnih davanja, smanjenje mirovina (ili drugačije kazano – podizanje granice za odlazak u mirovinu), smanjenje nivoa zdravstvenih usluga iz obaveznog (i iz dopunskog) osiguranja. Višedesetljetni izostanak svijesti o vlastitoj državnosti se ogledao i u stalnoj razlici između vrijednosti uvezene i izvezene robe. Naše potonuće koje je uslijedilo padom novoodobrenih kredita nazvali smo recesijom, iako je vrijeme koje je prethodilo ‘recesiji’ bilo isto – nismo vlastiti standard zasnivali na vlastitoj proizvodnji, već na zaduživanjima i neodgovornom trošenju (dakako da je rastao BDP po stopi s kojom smo se zaduživali).

Opći kolaps se trebao dogoditi za Milanovićevog mandata. Hrvatska je bila poput rabljenog auta koje se bez goriva, u leru spušta niz blagu nizbrdicu. I stat će na prvom prijevoju kad ga možemo samo gurnuti u stranu i pustiti da ga očerupaju namjernici. Ali nismo. Milanović se prosječno godišnje zaduživao za 4 milijarde eura što je bilo dovoljno za održavanje hladnog pogona, mirovinskog i zdravstvenog sustava. Ili točnije – za plaćanje kamata koje smo svi mi bili dužni (misli se i na osobne kredite, i one poduzetničke) stranim kreditorima. Međutim, dogodilo se i još nešto radi čega će vuk morati pričekati na papanje Crvenkapice. Dogodio nam se turizam i rast prihoda u stranoj valuti  (zahvaljujući grčkom kolapsu, ratu u Siriji). Dogodilo nam se iseljavanje stanovništva ( i rast prihoda od doznaka iseljenih) i dogodio nam se rast izvoza (doduše u to se računa i izvoz vode, smilja, trupaca, daske).

Sve to, uz ovogodišnji prihod od lani započetih projekata koje treba financirati EU, dočekalo je novu Vladu. Biračko tijelo je s pravom očekivalo reforme koje će dovesti do niže cijene državnog aparata, do drugačije preraspodjele kreditnog novca (čiji jamac smo svi mi s cjelokupnom svojom imovinom), do većih izdvajanja za znanost, školstvo i manjih poreza.  Suočeni s nemilosrdnim i surovim svijetom u kojem se iznad vode može ostati (dok god je ovakve monetarne politike) samo prebacivanjem svojeg duga na pleća stranih država (izvozom, turizmom, doznakama iseljenika), koliko toliko u nekakvom predahu, umjesto da je nova Vlada zasukala rukave i počela raditi svoj domoljubni posao – sto dana smo zajedno s njima izgubili ni u čemu. U njihovim međusobnim okršajima pri podjeli izbornog plijena. A ti njihovi okršaji već nas koštaju, zbog pada kreditnog rejtinga (i veće cijene tuđeg novca za nas) skoro 200 milijuna eura.

Oreškovićeve izjave u tih prvih 100 dana poklonjenih mu na mjestu premijera, manje-više su zvučale kao izjave stečajnog upravitelja. Tipa Moramo smanjiti naš vanjski dug za 500 milijuna eura (a zašto moramo? Zar ne možemo više plaćati kamate?), moramo ići u prodaju poduzeća u vlasništvu države (a zašto moramo kad ta poduzeća uredno bilježe dobit u poslovanju?); njegova traženja poljoprivrednog zemljišta po Slavoniji za ‘strane investitore’ – sve to, zajedno s Karamarkovim bivanjem van vremena i prostora, Petrovljevom uvredljivošću primadone koja drži ključeve vlasti (i ništa više od toga), govori nam kako imamo vlast od koje su daleko odgovorniji građani i poduzetnici.

Ono što moramo jest osposobiti naše ratare, naše ribare, naše seljake, rekla bi Kolinda , za ponovno preuzimanje vlastitog tržišta. Vlast nam treba za određivanje zakonskih okvira kako bismo to mogli napraviti. Treba nam optimizam, ponovno dizanje, makar smo stoput već pali. Zasad, prepušteni sami sebi, snalazimo se kako znamo i umijemo i opet branimo svoj dom, svoju obitelj, kao i u prohujalim stoljećima.

Patriot