logo
stu. 212015
 

Predstavnici koalicija i bleferske predstave za javnost

Patriot, 20.11.2015. 11:10,

Kad bismo kojim slučajem bili u poziciji neutralnog promatrača političke zbilje oko nas, mogli bismo sjesti u zadnji red i kao u kinu poluprisutni umom, tamaniti kokice i gledati. No, malo tko od nas je u stanju reći Nije me briga tko upravlja zemljom jer ne zovemo se Rotschild i ne možemo dodati onaj razlog za bezbrižnost Ako ja imam nadzor nad kreacijom novca. Kako tog nadzora nemamo, a nema ga niti bilo tko drugi kojeg smo izabrali da to čini u naše ime, to smo svi zatvorenici postavljenog sustava, koji se tek razlikuju po kategoriji te privatne ustanove- neka je otvorenijeg tipa (za sitnije prijestupnike), neka zatvorenijeg.

Volimo stupnjevati slobode i tako prikrivati jedinu bitnu odrednicu slobode – ima je. Ili nema.Kad je nema, onda baratamo sa stupnjevima, kao u vremenskoj prognozi. U međuvremenu, dok čekamo zlatno zemaljsko doba, možemo maštati o pravednijem svijetu, kojeg nastanjuju slobodna i dobroćudna bića, a sreća teče u potocima. Ili se ohrabriti pa zahtijevati odmah i sad upravo takav svijet. Reći – drukčiji smo, možemo bolje, poštenije. Naši mostovi će spajati obale ljudskih duša, maknut ćemo stražarske kućice i graditi svijet po našoj, čovječjoj mjeri.

Onda se dogodi čudo. Nadanja slabih prepoznaju jaki. Kao svoj alat s kojim će još čvršće zatući kolce koje pridržavaju žicu oko već spomenutih otvorenih ustanova. MOST će biti jezičac na vagi, budnim okom paziti na izvršavanje dogovorenih reformi (re – formirati= razrušiti staro i staviti novo vino u nove mješine), u ime naroda, a za račun oligarhija.
Svoju drugačijost u politici, Božo Petrov je sabrao u jednom tekstu na barometar.hr. Za demantiranje drugačijosti pobrinuli su se jumbo plakati uz cestu. Oni koštaju, a sve što košta, mora se i platiti. Novcem. A novac je vlasništvo onog tko ga izdaje. Ne onoga tko ga privremeno ima. Kao što je to pojasnio narodni pjesnik u onoj Tko te ima, taj te nema, tko te nema, taj te sanja. MOST je mogao financirati kampanju samo crnim novcem izvučenim iz proračuna lokalnih jedinica kojima čelnici upravljaju ili ako zbog poštenije drugačijosti toga nije bilo – novcem donatora. Koji daju nešto za ništa. Altruisti. No, prestari smo da bismo mislili kako ima naivnih koji daju nešto za ništa. Poput vlasnika Orbica.

Nećemo koalirati ni s lijevima, ni s desnima, sveudilj su grmili s mosta. I onda je ta mantra, koja je zvučala neovisno, hrabro izvršila vlastiti pretvorbeni harakiri. Morat će koalirati. I tako izbrisati sve tragove svoje drugačijosti. Sustav je inteligentni samoispravljajući program, pretvara svoje neprijatelje u svoje najbolje vojnike, a da se sam ne mijenja. Milanovićevi prodavači magle, koji se smjenjuju na pozornici s istim takvim prodavačima vrlo utržive robe od 18 mandata iz ekipe MOSTA, su igrači sustava. A sustav kaže – slijedeće godine Hrvatska mora vratiti svojim kreditorima oko 2 milijarde eura,a već u 2017. oko 4 milijarde eura. Ukupno u mandatu slijedeće Vlade oko 15 milijarda eura. I to u slučaju da ostanu ovakve kamate, koje prema najavama sigurno neće ostati iste. Rast će. Sve će biti ok, ako Hrvatska raste. A znamo da to ovisi o MOSTU. Inače nam ostaju četverogodišnji pokušaji brojanja do prnjavorskog 5. Pepsi ili Coca cola, pitanje je sad.

Odakle i kako će buduća Vlada vratiti toliki novac? Otkud nama toliki euri? I kako ćemo preživjeti, ako nam svake godine mandata nove Vlade bude odlazilo na povrat dugova skoro 4 milijarde eura? Jednu godinu će Vlada prodati auto ceste i zakrpiti rupu. Drugu će prodati..? Što? HEP.Dobro,a onda? Morat ćemo u štednju, bolne rezove i doline suza. A trebali bismo izvesti nemoguće – i stisnut, i prdnut. A kako? Dio duga će Vlada reprogramirati. Što znači uzeti novi kredit za plaćanje staroga. Ne bude li osjetnog gospodarskog rasta, taj novi kredit će biti skuplji od staroga pa ćemo biti još dužniji.

U prvih šest mjeseci 2015. naš izvoz je iznosio 5,5 milijardi eura, a uvoz 9,0 milijardi eura. Vanjskotrgovinski deficit iznosio je 3,5 milijardi eura.S takvim tempom na kraju godine bi izvoz bio oko 11 mlrd eur, a uvoz 18, deficit 7 mlrd eura. Zadatak slijedeće Vlade jest popravljanje tih brojki. A sve reforme moraju to imati kao cilj. Inače nema eura s kojima bismo nahranili naše kamatare. Nadalačke oči koje bulje u Bruxelles neće imati što vidjeti. Prema izračunu Drage Jakovčevića, iz EU fondova ćemo neto dobiti upravo onoliko koliko uplatimo u EU Proračun. S kojom i kakvom proizvodnjom ćemo supstituirati uvoz i povećati izvoz, a da bismo došli barem u egal pa onda s parama koje nama padaju s neba, a našim gastarbajterima ne baš pa ih ipak šalju u domovinu i eurima od turizma skrpili za te jebene rate. Nakon postavljanja tog pitanja vidimo što nam uistinu nedostaje – valjana kratkoročna i dugoročna strategija s kojom ćemo u dogledno vrijeme trebati čim manje strane valute, a čim više je zarađivati.

Ekipa iz MOSTA kao uvjet za svoju podršku jednoj od dvije koalicije stavlja prihvaćanje svojih reformi. Pa je ključno pitanje – imaju li oni spremljene kakve reforme, a koje bi bile za nekoliko klasa iznad smanjivanja plaća gradskih zaposlenika? Škegro kaže da nemaju i da su bleferi. Nemaju ni jednog asa u rukavu. Što znači puno lišina u rukama, i tomu unatoč mogu biti na pobjedničkoj strani. Za njih nam je manje više lako jer će svaki od izabranih zastupnika uskočiti u veći platni razred od 30 i nešto tisuća kuna bruto. Nama je misliti o nama.

Kad bismo bili u rangu sirijskih izbjeglica u Njemačkoj, mjesečno bi nam bez rada slijedilo oko 600 eura. Ovdje će nam teško toliko prvoga u mjesecu sjesti na račun za odrađeni mjesec. A potrošačka košarica u Njemačkoj jeftinija nego li kod nas. Valjda ne uvoze hranu kao mi, već zasuču rukave pa rade. Mi ćemo naše doline natapati suzama? I čekati da što samo od sebe izraste? Hm, možda je bolje i to nego li suzama lepiti tapete,tko zna.

Ekipi na MOSTU ne pada na pamet ići u nove izbore. Dogovorit će se. I oko sinekura i uhljebljenja. Milanović je već naučio tu školu u igri s HNS-om pa ima svježije iskustvo od Karamarka. I kad bih kojim slučajem bio kladioničar, a nisam (jer raznoraznih ovisnosti već imam dovoljno), kladio bih se na Milanovića.