logo
svi. 292016
 

S vremena na vrijeme na CMC muzičkom TV kanalu se emitira stari video spot iz devedesetih. Dok se likovi u spotu njišu, plešu, pri vrhu ekrana nepomično stoji tekst: Opća opasnost za Rajevo Selo, Pakrac, Prekopakru, Šibenik, Sinj…i još desetak što sela, što gradova. Publika koja gleda taj TV kanal uglavnom ne pamti doba općih i zračnih opasnosti, za shvaćanje konteksta nužno im je svjedočenje onih koji pamte. A ta svjedočenja neće biti potpuna, svatko će prepričati svoj djelić višestruke stvarnosti. Netko će donijeti sjećanja kroz vizuru ratnika s borbenog položaja, drugi će se sjetiti odlazaka na posao pod sirenama, treći svog prognaničkog beznađa. Svako od svjedočenja će biti autentično. Ali izneseno pojedinačno i nedostatno za shvaćanje konteksta.

Jer – teško da ćemo iskopati svjedočanstva tipa kako sam prevozio palete YU dinara u Hercegovinu i mijenjao za njemačke marke; kako sam podmićivao one iz Fonda za privatizaciju i kupovao firme milijunske vrijednosti za sitniš; kako sam krijumčario naftu preko Cazinske Krajine Srbima. A sve su to kamenčići potrebni za sklapanje mozaika dogođenoga.

Možda su se vremena promijenila, ali životi ljudi po unaprijed određenim orbitama nisu (svatko se kreće poput elektrona u svom krugu, a svaki krug ima svoju razinu percepcije vanjske stvarnosti i utjecaja te stvarnosti na njega, možda je najbolja ilustracija takvog življenja ona epizoda s majkom koja je vratila pošiljateljici rođendanski poklon bon od 200 kuna za kupnju u trgovačkom lancu jer ona u takve trgovine ne ulazi, ispod nivoa joj je), kao što se nisu previše promijenile ni metode upravljanja ljudima, njihovim mislima, događajima.

Danas ne tule sirene za uzbunu, već vibriraju smartphonei. Prognaničko beznađe zamijenjeno je iseljeničkim, ratnici su poraženi, šator izmješten. No, još je ostalo dovoljno državne imovine koja bi se dala raskrčmiti pod uzbunom konzultantica, Mostovih prenemaganja, podmetanja dokumenata iz novoosvojene  riznice obavještajnog podzemlja. Da bi se to krčmljenje obavilo čim tiše, manje vidljivo, potrebne su dimne bombe bačene iz rovova zakulisnih krojača smartphone stvarnosti.

Na sam spomen prodaje državnih udjela, cijena tih udjela (dionica) je skočila za Končareve 3%, za one Sunčanog Hvara 8%, registrirajući tako i spavače među onima čiji bankovni računi pucaju pod teretom novca skupljenog još od ratne pretvorbe. Cijena skače onomu što vrijedi danas, a sutra će vrijediti još i više. Da bi se umrtvila svijest o vrijednosti državne imovine, njenoj korisnosti za društvo u cjelini, spavači progovaraju kroz naoko zdravorazumske umotvorine, poput ovih iz udruge Lipa: Smatramo da najvažniji učinak privatizacije neće biti financijski, nego u smanjenju utjecaja političke elite i parazitske birokratske nomenklature kojoj upravljanje javnim tvrtkama daje golemu moć. Pa tko onda ne bi ograničio tu moć, smanjio broj parazita, birokracije? Svatko, u slučaju da zanemari onaj najbitniji dio – dugoročno financijski!

A kakav je taj dugoročno financijski potencijal državnih poduzeća najbolje govore podaci o njihovoj dobiti koja će se preliti u Državni Proračun, mimo već plaćenog poreza na dobit. Evo tih podataka: HEP uplaćuje 1 milijardu i 164 milijuna kuna dobiti u Državni Proračun plus 456 milijuna kuna poreza na dobit; JANAF 110, 2 mil.kuna dobiti plus 58,6 mil.kuna poreza na dobit; ACI 12,8 mil.kuna plus 7,8 mil.kuna poreza na dobit; Podravka 9,8 mil.kuna plus 161 mil kuna poreza na dobit; Hrvatska poštanska banka 45 mil.kuna dobiti plus 3,3 mil.kuna poreza na dobit; Končar 8,7 mil.kuna plus 16,6 mil.kuna poreza na dobit; INA 331 mil kuna poreza na dobit.

Nije riječ o monopolističkim firmama koje promet ostvaruju na osnovu lokalnih zakona, već o onima koje se natječu na tržištu, takvom kakvo jest. Domaće i strano. Ovdje je važno primijetiti brojke koje su prve u nizu – one koje spominju dividendu koja ide vlasnicima. U slučaju da je riječ o privatnim firmama, ni jedna kuna od dividendi ne bi išla u Državni Proračun, već u džep privatnog vlasnika. Dok bi se u slučaju privatizacije tih poduzeća drastično promijenile i brojke koje se odnose na plaćeni porez na dobit. Naime, nema ničeg lakšeg od knjigovodstvenog fabriciranja poslovanja i prebacivanja dobiti iz tvrtki kćeri u tvrtke majke ili u panamske oaze na pranje. Pa bi i ti iznosi bili drastično umanjeni.

Budući da svaki ministar financija u RH mora svakog mjeseca uplatiti više od milijardu kuna za kamate stranim (i domaćim) kreditorima države, jasno je da nikomu od nas nije svejedno pronalazi li ministar taj novac na računima državnih firmi ili ga mora poreznom presijom oteti od nas.

Dežurni ložači hrvatskog nezadovoljstva međutim imaju još uglja za loženje na lageru pa nam serviraju i ovo: javna poduzeća, unatoč golemoj imovini, imaju proizvodnost rada za trećinu manju u odnosu na privatne tvrtke, ali i prosječne neto plaće veće 40 posto u odnosu na privatne tvrtke. Tko onda ne bi digao ruku, makar imao samo jednu za prodaju državnih poduzeća? I bismo, ako zanemarimo izrečeno: unatoč većim plaćama (što implicira i veću kupovnu moć zaposlenih, veću potrošnju, veći prihod od PDV-a, pozitivan utjecaj na rast BDP-a), manjoj proizvodnosti rada – ta poduzeća ostvaruju zavidnu dobit i zbog te dobiti su nama svima porezi manji!

Zainteresiranost privatnih ‘investitora’ za preostalu državnu imovinu jasnija je pogledamo li omjer zaduženosti privatnog sektora. Na jednu kunu kapitala, privatne tvrtke imaju u prosjeku skoro 4 kune duga, državne tvrtke na jednu kunu kapitala imaju oko 80 lipa duga! Ne možemo ni zamisliti koliki je to jamstveni kapital kojeg se sutra može založiti za dalja kreditna zaduženja (a onda krug preko Paname do privatnog džepa). Mi ne možemo, ali ‘investitori’ mogu. Naročito oni koji nam nikad nisu ispričali svoje ratne priče o krijumčarenju nafte, prijevozu paleta dinara i podmićivanju zaposlenika Fonda za privatizaciju!

Prodajom državne imovine kupujemo svoju tegobnu budućnost. Odgovornost vlasti jest u boljem nadzoru državne imovine, u racionalizaciji poslovanja, u podizanju proizvodnosti. Nikako u što bržoj rasprodaji i zadovoljavanju apetita spomenutih ‘investitora’.