logo
ruj. 212015
 

Ako nas Europa ostavi u krizi, mi ćemo je preplaviti imigrantima, rekao je još u ožujku 2015. tadašnji grčki ministar obrane Panos Kammenos. Malo tko ga je shvaćao ozbiljno jer su tad izbjeglice iz Sirije, Libije, Iraka bili samo unutarnji talijanski i grčki problem. I to ne stvarni problem, od one vrste koja izaziva potrese na burzama, već uglavnom medijski. Europsku javnost, skutrenu ispod stotina tisuća unijskih zakona, propisa, direktiva, uznemiravale su tek slike izbjegličkih utopljenika nadomak talijanskog kopna.

Vidjeli smo kako je završila grčka priča, s vjerovničkim izrugivanjima državnostima, suverenostima i ostalim povijesnim artefaktima kojima nema mjesta u suvremenom korporacijskom svijetu koji nagrađuje bonusima poslušne (u emisiji duga i prebacivanju nelegitimnog duga na teret građana, čemu svjedočimo i u vlastitoj korporacijskoj ispostavi zvanoj Hrvatska), a kažnjava neposlušne. Vidimo također kako grčki ministar nije prijetio praznim riječima – izbjeglički val doista preplavljuje Europu.

Turci na lageru imaju preko 2,5 milijuna sirijskih izbjeglica. Od Sirije do tursko-grčke granice ima oko 2000 km i za pješake jedan nesavladiv problem – iz azijskog dijela Turske do europskog vodi samo jedan most preko Bospora – zove se Avrupa i pod stalnom je policijskom kontrolom. Most je također pod stalnim nadzorom NATO baze (iz koje se kontrolira ulaz i najsitnije ribe u Crno More) smještene jedva 300 m zračne linije od mosta. Stoga moramo, čak ako to i ne bismo htjeli, zaključiti kako je isporuka sirijskih izbjeglica u Grčku vrlo kontroliran i organizirani proces iza kojeg stoji zahtjevna logistika. Čija logistika – odgovor se nameće opet sam – turske države i NATO snaga.

Racionalni um bi pretpostavio kako je opći interes EU, SAD, UN i svih drugih institucija i država koje se nalaze među uzročnicima ratova u Iraku, Libiji, Siriji što hitnije zaustavljanje ratova, stavljanje ISILa pod kontrolu te povratak izbjeglica i ponovna izgradnja razrušenih država. Onoga trena kad to zaista bude cilj spomenutih entiteta, tad će biti i ostvaren. Zasad su njihovi ciljevi drugačiji i svatko ima svoje. Izbjeglice služe za međusobno potkusurivanje.

Turska, kao članica NATO pakta, naplaćuje svoju skrb za izbjeglice periodičkim bombardiranjima Kurda, svojih povijesnih neprijatelja u susjednoj Siriji, imenujući to napadima na položaje ISIL-ove vojske. Svjetska javnost, odnosno mediji koji cijelom svijetu prezentiraju projektirane slike stvarnosti to uglavnom prešućuju. Ostavljaju Turke na miru da dovrše višedesetljetni posao s Kurdima.

Vrlo je vjerojatno kako je na marginama ovoljetnih dogovora Trojke i Tsiprasa (u kojem Varoufakis nije htio sudjelovati, shvaćajući kako je Tsipras odigrao ulogu kontrolora grčkog ekstremizma u ime i za račun vjerovnika), dok smo se svi mi zabavljali Scheubleovim inzistiranjima na Grexitu (izlasku Grčke iz euro monetarne unije), dogovoreno i prebacivanje izbjeglica iz Grčke u Njemačku. Ali ne kao grčka osveta Uniji i Njemačkoj posebice, kako je to naivno prijetio grčki ministar obrane, već kao Tsiprasova usluga Njemačkoj.

Ljudi jesu i brojke. A njemačke brojke pokazuju kako njihova gospodarska snaga ovisi o useljavanju. I to najmanje za 100 000 ljudi godišnje! Pa iako geopolitika, dostupnost resursa i kontrola nad njima počinju i završavaju ratove, ekonomske i financijske napade, ono što iz pozadine upravlja događajima koje prepoznajemo kao ratove, napade jest demografija. Europa ubrzano stari. EU-natalitet trenutno iznosi 1,6 djece po ženi, a za održavanje broja stanovnika na sadašnjoj razini potrebno je 2,1 dijete po ženi. Taj natalitet bi bio još i manji da nije dosadašnje migrantske populacije, uglavnom iz zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom čiji udio u ukupnom stanovništvu raste i bez novih useljavanja. Stoga je Europi, za održavanje dostignute gospodarske snage, standarda, za održanje zdravstvenog i mirovinskog sustava bilo nužno masovno useljavanje. A takvog čega nema bez dugotrajnog i surovog rata.

Neko vrijeme je EU zadovoljavala svoje potrebe za brojkama, tj. stanovništvom prihvatom izbjeglica iz jugoslavenskih zemalja, iz kojih je tijekom rata 90-95 iselilo preko 2,5 milijuna ljudi. Istovremeno je i Hrvatska svoje starenje nadomještala uvozom stanovništva, uglavnog etnički hrvatskoga iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Kosova. Ukidanjem ograničenja za rad hrvatskih građana u Njemačkoj od 1. srpnja ove godine, taj naš mali benefit u demografskim igrama će se istopiti, ako već nije.

Irak, Libija, Sirija, Iran su zemlje koje su prije ovih izravnih ili neizravnih agresija SAD, NATO-a bile države na dobrom putu postajanja sasvim neovisnima u svakom pogledu. Energetskom, tehnološkom, prehrambenom. I kao takvi ogromna prijetnja za globalni ekonomski poredak čije obrambene kule su izgrađene novcem kao dugom. A u takvom poretku je moguće ostvariti profit samo izvozom duga. Koji je moguć održanjem niske tehnološke razine u resursima bogatim zemljama. Ili rušenjem postojeće razine, uključujući i infrastrukturu bez koje su agresiji izložene zemlje vraćene u srednji vijek. Jer što bi to Europa mijenjala za afro-azijsku naftu ako te države ništa ne trebaju od Europe već proizvode sami?

Bogati Zapad je dakle u proteklim godinama i te kako skrbio o našem standardu, a svatko od nas je pridonio nastajanju novih izbjegličkih slika, kojih u vlastitoj kolektivnoj memoriji imamo napretek.

Naravno, postavlja se pitanje o temeljitoj promjeni kulturnog identiteta Europe koje će uslijediti za par desetljeća, nakon izumiranja dobrog dijela već sada starog europskog stanovništva i nerađanja novog kršćanskoga. O minaretima koji će niknuti negdje preko Pont Neuf i Notre Dame u Parizu ili Koelner Doma u Koelnu. No, ono je više retoričko pitanje. U strogo nadziranom svijetu, u kojem se nonšalantno prisluškuje njemačku kancelarku i francuskog predsjednika, više nije moguća ni jedna ‘pobuna’ ili konflikt koji ne bi bio nadziran, upravljan i kontroliran. Kršćanska Europa će se morati naviknuti i na svoj muslimanski izgled. I uvesti pauze u radno vrijeme za klanjanje Allahu.

Hrvatska u svemu ovomu zasad ne prolazi loše. Zbog grčkog mrcvarenja u nametanju neizbježnog ‘dogovora’ o preuzimanju sve vrijedne imovine (počelo je s njemačkim preuzimanjem aerodroma), zbog trajanja egzodusa Sirijaca i inih preko grčkog i talijanskog teritorija, zbog ISILa, Al Qaide po Egiptu, Tunisu, naš prihod od ovosezonskog turizma probija sve rekorde.

Račun nam kvari tek Viktor Orban sa svojim mađarskim zidom od bodljikave žice. U jeku predizborne kampanje, u kojoj je obaveza svakog pretendenta na zastupničko mjesto prosipanje obećanja i laži, izbjeglički val koji ne bi prošao Hrvatsku, već se u njoj zaustavio u vidu izbjegličkih naselja, mogao bi i samu kampanju uveličati novim momentima. Naime, na raspolaganju nam je manje od dva mjeseca, koliko nas dijeli od zime za organizaciju transporta izbjeglica u druge zemlje EU. Dočekaju li privremene izbjeglice zimu u Hrvatskoj, to će pred tehničku i novu vladu staviti obavezu traženja novog novca iz EU za prehranu i smještaj izbjeglica. Da to i nije loša vijest, govore nam talijanska iskustva s izbjeglicama. Jedan od šefova rimske mafije je rekao: Izbjeglice nam donose više novca od krijumčarenja droge. Za maloljetne osobe talijanska država plaća 91 euro po danu, a za odrasle 30 eura po danu. Većina tog novca završi na mafijaškim računima (a oni opet na jahtama u hrvatskim marinama). Kakve će sreće biti sirijske izbjeglice u Hrvatskoj, ovisit će o pregovaračkim sposobnostima hrvatskih vlasti i novcu kojeg uspiju izvući iz EU za troškove izbjegličkog smještaja.

Kako mi službeno nemamo mafije, to ne znamo tko će sve bilježiti veće prihode i veće profite u slučaju ovozimskog ostanka izbjeglica u Hrvatskoj. No, svakako bi nam njihov ostanak za neki promil podigao BDP. U igri brojki, koja je jedina bitna u određivanju kreditnih i inih rejtinga, računa se svaka mala brojka.

Kako smo svoj useljenički potencijal potrošili još tijekom Domovinskog rata, teško je vjerovati da će nas sirijski izbjeglički val potopiti. I sami smo vlastitu državu pretvorili u tranzitni centar za domaće stanovništvo pa ćemo valjda znati izvesti i sirijske izbjeglice iz Hrvatske. Bude li drugačije, dijelit ćemo sutra iste europske vizure, a zahtjevi za izgradnjom džamija neće se zaustaviti samo na onom u Puli. Pa će predziđe kršćanstva nakon višestoljetne borbe konačno pasti.