logo

Nekreditni novac

 

Povjerenje

Kreditnom novcu i njegovoj multiplikaciji često se pripisuje mistificirana tajna znana samo gospodarima novca, a čiju destruktivnu suštinu mnogi školovani ekonomisti još uvijek ne uviđaju i stoga osporavaju. Kreditni novac dokazuje da novac jednostavno predstavlja energiju ekonomskog procesa; mjernu jedinicu. Ta energija postaje djelotvorna onog trenutka kad se integrira na jednoj psihološkoj kvaliteti utemeljenoj u ljudskoj naravi; na povjerenju.
Novac koji se sustavom djelomične rezerve stavlja u ekonomski proces vrši kvalitetan rad kao svaki usmjereni dotok energije. Nevjerojatno je kako pritom kao da uopće nije važna činjenica što on u cijelosti nema pokrića i što je u stvari stvoren iz ničega.
Ovaj uvid je ključ koji neposredno otvara tajnu novca.
Bankama treba oduzeti posao multiplikacije, odnosno regulacije novca u opticaju, jer se pokazalo da takva nadmoć u privatnim rukama ne samo stvara patološke efekte, već je temljeni uzročnik inflacije i deflacije ekonomskih tokova. Sljedom toga je i uzrok svake recesije i krize. U pravu su dakle svi oni koji smatraju da bi trebalo uvesti bankarstvo pune rezerve. Ostaje činjenica da onda nedostaje, jer u tom slučaju zapravo nestaje; faktor koji vrši emisiju potrebne količine novca u opticaju.

Stojan Nenadović, veliki borac za implementaciju nekreditnog novca, koji je po svoj prilici prvi napisao osnovne teoretske postulate za sustav nekreditnog novca, u svom članku Esej o društvu kaže:

Arnold Tojnbi je povijest proučavao kroz promatranje rađanja, razvoja i propasti dvadeset i jedne civilizacije. Civilizacija je u usponu dok njene vođe uspjevaju da na izazove okoline ili samog razvoja, na probleme koji se pred njih postavljaju, daju adekvatne odgovore. U trenutku kad se na određeno presudno pitanje da pogrešan odgovor, dolazi do sloma civilizacije i ona kreće stranputicom koja je vodi propadanju odnosno samouništenju.

Ono što se danas pred civilizaciju kao ozbiljan društveni problem postavlja, je pitanje regulatora novca u opticaju.
Ako novac bilo kakvog oblika, kroz povjerenje, postaje pozitivna razvojna energija, onda on mora biti stavljen u opticaj od institucije u koju također svi mogu imati potpuno povjerenje.
Kako je novac u tom smislu opće društveno, civilizacijsko dobro, struktura koja ga stavlja u opticaj mora predstavljati ukupan narod, a to je jedino Republika, odnosno republičke institucije čije čelnike biraju građani.
Obzirom da Republika predstavlja sve građane koje u njoj žive, ona nema ni potrebe ni prava sama sebi dugovati. Novac se u ekonomski sustav, kako bi povjerenje bilo potpuno, može i mora stavljati samo nekreditno.

Kritika nekreditnog novca

Kritike koje općenito idu na ideju nekreditnog novca su mahom površne, vjerojatno kao odraz osobnosti samih kritičara, koji prečesto bez ikakve refleksije, strukturnu osobu korporacije nadređuju ljudskom biću.
Tu ponajprije čujemo kako je to socijalistička nostalgija, pa se onda barata tezama kako je “to taj inflatorni novac”. Čuju se također, od inače ključnih ljudi pojedinih parlamentarnih stranaka, cinične izjave kako je taj novac izmislio Stojan Nenadović, da je to skup marxističkih lijepih želja, naivne pobjede duha nad materijom…
U samoupravnom socijalizmu nekreditni novac se doduše stvarao, ali kako to obrazlaže Stojan Nenadović on se stvarao stihijski, otpisivanjem nenaplativih dugova i kroz inflaciju, koja, kako kaže Nenadović:

… uz vremensku asinhronizaciju prihoda i rashoda, čini zapravo stihijski, spontano nastali mehanizam izražavanja viška korisnosti; time što omogućuje istovremenu nominalnu ravnotežu (potrebnu da bi se udovoljilo dogmama ekonomske nauke) i realnu neravnotežu društvenih računa (realiziranu kroz stopu inflacije i vremensko kašnjenje prihoda za rashodima), potrebnu da bi se realizirao bar dio društvenog viška korisnosti, bez koga nema stvarnog društvenog napretka.

Socijalizmu, kao i kapitalizmu, nedostajala je i nedostaje znanstvena metoda.
Kako pokazuju povjesničari novca, nekreditni novac nalazimo još i u Rimskom Carstvu, on je pokretač i snaga koja je širila tu kulturu, uzrok je općeg bogatstva rimskog naroda. Novac kovan od jeftinih kovina bio je opće prihvaćen, jeftini novac, dostupan svima i na korist svima. Propast Rimskog carstva poklapa se uvođenjem skupog zlatnog novca i njegovim gomilanjem kod bogatih elita.
Nekreditni sustav nalazimo i u periodima širenja Britanske imperije, u obliku evidencijskih štapova, ali i u osnovama čuvenog američkog Ustava, koji donosi odluku da novac može stvarati jedino Kongres.
Nekreditni novac u osnovi negira vjerojatno najveću znanstvenu dogmu našeg doba, definiciju da je novac obveza ili dug.
Ta je dogma integrirana u sve strukture našeg društvenog bića i obrazovanja. Toliko je duboko da je često potreban znatan umni napor kako bi se shvatila njena neprirodnost i disfunkcionalnost, te se otkrili putevi koji vraćaju u prirodne humane tokove.
Međutim, ono što danas budi nadu je činjenica da disfunkcionalnost kreditnog novca, koju svi vide razgoljenu u dužničkoj krizi, više ne može sakriti niti jedna demagogija, niti jedna ekonomska škola.

…Da se velika prijevara zaustavi, monetarno-financijski sustav bi se urušio kao kula od karata. Podvale, tajni sporazumi, pronevjere, manipulacije, zablude i obmane nisu više izolirani incidenti, oni su sada esencijalno tkivo cjelokupnog globalnog monetarno-financijskog sustava. Iako su prijevare u mass medijima predstavljene kao izolirane zavjere izvan okvira statusa mirovanja, istina je da opstanak statusa quo sada u potpunosti ovisi o prevarama i suučesništvima u njima. Zašto su upozorenja ignorirana? Zato što status quo implicitno nalaže zloupotrebu i prevaru kao najbitnije dijelove carstva financija. Mi Zemljani obožavamo gledati kako se ulični kriminalci i sitni gangsteri izvode pred ‘lice pravde’, ali zatvaramo oči pred organiziranim financijskim kriminalom. Zašto? Možda zbog toga što sistemske financijske prevare nisu dovoljno dramatične? Ili zato što je financijska forenzika nevjerojatno dosadna u odnosu na raspadanje leševa?

Nekreditni novac kao poklon

Nekreditni novac kao poklon je jedini stabilni novac jer ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene.
Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno sa njima čini nominalne troškove i cijene. Nominalni trošak (cijena) = realni trošak (cijena) + dug.
Koliko se emitira kreditnog novca toliko se emitra duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug, a realni trošak i cijena se ne mogu ni prodati ni kupiti. Prodaje se i kupuje samo nominalni proizvod a realni proizvod ne može biti ni kupljen ni prodat. Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon, dok ne počne otplata kredita i na kraju nestaje iz opticaja u trenutku otplate kredita. Novac se dakle, povlači iz opticaja kada se vraća kredit. Povlačenje novca iz opticaja ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao zakonita ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom.

Da bi dio namijenjen otplati duga u kreditnom sustavu bio što manji, određuje se što je moguće duži rok otplate. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina biti će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojaviti će se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina biti će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac okreće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije.

Kako se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca u opticaju, tako se svake godine dodaje po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti pojave krize. Također, cijelo vrijeme nema inflacije, cijene su stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se kao realan novac.

Pored rasta kredita koji se otplaćuje a koji je u stvari nepotreban, u nepotrebnim troškovima nalaze se i kamate i nepotrebni porezi koji uvećavaju cijene. Novac kao poklon ih čini nepotrebnima i snižava cijene proizvoda.

Nominalni proizvod u kreditnom sustavu je mnogo veći od proizvoda koji se može kupiti (ili prodati) sa količinom novca s kojom društvo raspolaže. Zato je potrebna nova količina novca, koji je opet kredit, pa opet nije dovoljan i tako u beskraj, što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrijeđuje a realan novac mora imati  stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon. Novac dobijen kao poklon nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrednosti (cijeni).

Kako poklanjati

Država mora poklanjati mirovine, dječije dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovina novca ulaže u povećanje proizvodnje a polovina novca u povećanje potrošnje.

Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali, kako raste proizvodnja tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, a to vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novi novac koji će nadoknaditi nedostatak novca, koji je nastao zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja potražnje.

Ako je porast proizvodnje 5% treba dodati dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju mora biti 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba za kupnju proizvoda koji se ne bi mogao prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja potražnje. Sva proizvodnja biti će prodata po nepromijenjenim cijenama.

U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njhova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači i prodavači će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvariti će profit, koji će biti mnogo veći od profita koji danas ostvaruju.
Potrošači će moći štediti iz potrošačke dobiti a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će ga dobiti i moći će platiti kamatu za dobijeni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobiveni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon. Novac kao poklon može davati samo najviša (monetarna) vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im neko povjeri na čuvanje i mogu odobravati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako rade na ovaj način, nikad neće doći do krize u kakvoj se sada i banke i građani.

Postoje non-performing loans. To su najlošiji krediti koji su nenaplativi. Oni se ne vraćaju nego se otpisuju i brišu iz evidencije. Ali time se takvi krediti pretvaraju u nekreditni novac odnosno poklon. Dok se razvijala, Kina je davala po 50% takvih kredita od ukupne količine kredita. Argentina koja je bila u najvećoj dužničkoj krizi, poslije bankrota davala je preko 50% takvih kredita. Poljska je jedina zemlja u Evropi, koja nije pogođena ekonomskom krizom. Ali Poljska ima 18% takvih kredita. Da li su ove zemlje loše poslovale, kako se o njima misli u SAD-u, ili su namjerno (da prevare SAD), ili slučajno (natjerane nuždom), otpisivale kredite i pretvarale ih u poklon? Tajna uspjeha ovih zemalja leži u tome što su poklanjale novac svom narodu. Druge zemlje trebaju samo slijediti primjer ovih zemalja.

Mnogi uviđaju štetan, i čak zločinački karakter postojećeg sistema kreditnog novca i daju prijedloge za reformu postojećeg sistema, ali smatraju korisnim postojanje kredita. Postoje političke partije i pokreti koji zastupaju projekat socijalnog kredita. Postoje prijedlozi digitalnog novca i čak prijedlozi u kojima čovjek sam sebi izdaje kredit (self-issued credit). Ali ni najbolji krediti ne mogu zamijeniti nekreditni novac koji u opticaj ulazi kao poklon. Novac ne smije ući u opticaj kao kredit. Nekreditni novac se ne stvara pozajmljivanjem. Nekreditni novac se stvara samo poklanjanjem.

Poveznice:

positivemoney.org
Pokret za nekreditni novac najsličniji Programu Patriot

prosperityuk.com
Money Reform journal Glasgow, Scotland – vrlo dobri članci (Edisonova razmišljanja, propast Argentine itd.

monetary.org
Američki monetarni institut – borci za nekreditni novac

simondixon.org
Blog Simona Dixona – dobri opisi i rješenje monetarnog i bankarskog problema

The Secret of Oz
Odličan video o pogrešnoj monetarnoj regulaciji koju stoljećima podvaljuju bankari (titlovi na srpskom). Autor Bill Still

Bill Still-ov report 26
O Hrvatskoj i Irskoj u vezi pristupa u EU i velikoj pogrešci tog poteza. (10 minuta sa hrvatskim prijevodom)

govtrack.us
Prijedlog zakona Rep. Dennis Kucinich-a za prelaz na nekreditni novac u Americi i ukidanje FED-a.

7 smrtno nevinih prevara ekonomske politike
Warren Mosler – tekst o FED-u, Americi, deficitu proračuna.