logo

Društvo

 

Podijeli pa vladaj

Vjerojatno nećemo pogriješiti ako kao glavnu društvenu anomaliju, koja suštinski determinira našu nacionalnu regresiju, postavimo onu fundamentalnu ideološku podijeljenost, čiji politički korijeni datiraju iz unutrašnjeg konflikta drugog svjetskog rata. Taj se ideološki konflikt stalno ažurira na nove generacije, on unutar klanovskih političkih podjela služi kao značajno sredstvo ideološke komunikacije, koja osigurava stabilno biračko tijelo.
Podjeli pa vladaj stari je aksiom, kojim se oduvijek, često ne birajući sredstva, nametala interesna vlast. Mogli bi reći da onoliko koliko je sama vlast interesna, toliko je i nepravedna, pa su onda upravo tolike podjele među narodom.
Glavno obilježe specifično teške ideološke podijeljenosti u Hrvata je ne promišljanje razumom. Podjeljenost u sebi nosi otrovne slike proživljenoga građanskoga rata, pa uglavnom suprostavljene strane nisu samokritične. Kako a priori osuđuju za krivnju one druge, oni su izrazito pogodni za manipulaciju. Vidimo kako se djelovanje te podjele sofisticirano nastavlja sviju godina hrvatske državnosti. Unutar tog perioda, da stvar bude komična, na potpuno istom političko-ekonomskom programu smjenjuju se ideološki “različite” partije, optužujući jedna drugu za sve greške i grijehe.

Kolektivna neodgovornost

Kad je riječ o ovakvom društvenom stanju Hrvata, mi moramo početi samokritički govoriti o našoj vlastitoj kolektivnoj neodgovornosti. Jer se upravo iz te neodgovornosti rodila ova društvena apatija, svi naši ljudski nesporazumi i sva naša mentalna poniznost, koja uz gubitak ljudskog integriteta, vodi u novi gubitak državnog suvereniteta.
Ideološki razdijeljeni Hrvati, uslijed vlastite društvene inercije, ponovo su dozvolili nakaradnu psihologiju po kojoj se društveni probitak ostvaruje partijskom knjižicom. Komunističko jednostranačje preobuklo se u dvostranačje. Partijske knjižice sada imaju nekoliko boja, ali je nepotistička psihologija ostala ista. Biti na vlasti je primarno klanovski interes, a tek fiktivno služba domovini. Razliku uočavamo tek u prividu demokracije kojom se kite stranke na vlasti. I ne samo kite, već i moralno-pravno brane svoj predstavnički položaj, definicijom kako su demokratski postavljeni od naroda.
I doista, zahvaljujući hipnotičkoj dnevnoj propagandi, medijskoj blokadi koja banalizira društvene kritike, koja bagatelizira nove ideje, općoj politici utemeljenoj na vlasti kapitala i nepravednom izbornom sustavu, narod ih uporno postavlja kao svoje predstavnike. Na takozvanom “festivalu demokracije”.
Doduše, u sve manjem postotku i sa sve manje strasti, jer nitko više ne može sakriti od naroda kako se s pozicija vlasti djeluje preko izvjesnih direktiva jedne zakulisne interesne psihologije.

Biti političar

Mi danas na čelu države imamo profesionalne politikante koji upravljaju bez stvarnih načela ili ideala, čisto birokratski, upravo slijedom dobivenih pravilnika i političkih smjernica, kao pravi aparatčiki jedne nove internacionale. Upravljanje je ovdje svrha samo sebi a jedini cilj je održavanje sustava. Oni su brzo naučili manipulaciju po kojoj u svojim predizbornim kampanjama misle jedno, govore drugo, a kad dobiju povjerenje rade sasvim treće.
Njima su kroz krilatice slobodnog poduzetništva, otvorenog tržišta i slobodnog protoka kapitala, objasnili da je sasvim moderno živjeti na dug i da treba privatizirati društvena dobra. Da je to stečevina demokratskog 21. europskog stoljeća. Naučili su ih pritom i da sami sebe dobro nagrade.
Predstavnici Republike Hrvatske tako odlaze kod bjelosvjetskih bankara i na ime državnih obveznica zadužuju hrvatski narod. Još uvijek vidimo da to rade kao da je to nešto posve normalno. Premda je oduvijek bilo jasno da je zajmoprimac samo sluga zajmodavcu i da tom odnosu ne može biti niti sloboda, niti vladavine prava, niti demokracije.

Hrvatski političari i državnici već dvadeset godina rade svoj poltronski birokratski posao a da nikada nisu doista planirali održivu budućnost ove nacije, ili preuzeli odgovornost za nastalo stanje. Ne čudi onda ta politička apstinencija i apatija kojoj se mnogi prepuštaju, pa svoju domovinu nepromišljeno i bez borbe daju u neki novi proces fedaralizacije, gdje će netko drugi upravljati njome.

Interesna psihologija

Dakako, nisu samo političari oni koji snose krivnju, ovdje treba sagledati svu onu masu prosvjetnih radnika koji se naplaćuju iz društvenog  proračuna. Sve naše profesore i znanstvenike koji su prestali biti učitelji društva a koji dižu glas protiv ovog nakaradnog sustava samo kada se radi o njihovim partikularnim proračunskim interesima. Sve te sindikate koji ne vide širu društvenu sliku jer u osnovi ne vide dalje od sebe samih. Javne novinare koji u strahu za posao pate od autocenzure i sve te naše dušobrižnike, koji kontaminirani interesnom logikom tragično napuštaju izvornu ljudsku i evanđeosku poruku.
Uvreda čovječnosti ide toliko daleko, da se uslijed slijepe težnje za bogaćenjem preko financijskoga sektora, ne želi dignuti pogled i primijetiti paradoksalnu makroekonomsku anomaliju kreditnog monetarnog sustava, po kojoj se upravo iz štednje generiraju društveni dugovi. Sa rezultatom u ekonomskoj depresiji i nesigurnosti kapitala, novac kao sredstvo vlasti očigledno otuđuju zakulisne financijske elite s ciljem feudalizacije društvenih odnosa.

Uz čast rijetkim izuzecima, interesno društvo i interesna ekonomija devastirali su i naš moral i naš razum. Otvoren je širok prostor manipulacijama koje su našu Republiku svele na ovo jadno dužničko roblje; kmetove koji i dalje posrću.

Vapaj društva

Naše društvo vapi ponajprije za promjenom metodologije na kojem funkcionira. Danas možemo ustvrditi da je ideja ne-kreditnog sustava, kao suštine transparentne, pravedne i slobodarske društvene metodologije, donekle probila utvrdu mainstream medija. Mnogi ljudi su se kroz različite informativne pristupe uvjerili u nekompetentnost onih koji nam s pozicija vlasti razlažu ekonomiju i politiku, odnosno strukturu, smjernice i budućnost društvenog sustava, pa i sam smisao naše civilizacije.
Ulaskom u 21. stoljeće, koje je obećavalo obilje mogućnosti, većinsko društvo je očigledno sve siromašnije a budućnost sve neizvjesnija. Klasne razlike su postale toliko velike da se može početi govoriti o nekontroliranoj društvenoj devoluciji, sa nesagledivim psihotičnim posljedicama za sve nas.

Neodgovornoj politici koja se dvadeset godina smjenjuje na vlasti još vjeruju samo oni krajnje hipnotizirani tiskom i televizijom. Moramo pritom priznati da je nažalost takvih još podosta i da izlazak iz ove društvene regresije traži daljnju konstruktivnu sinergiju svih onih koji su u sebi savladali od interesnog sustava inducirane sebične tendencije, pa osjećaju i vlastitu odgovornost naspram budućnosti, kako vlastite nacije, tako i civilizacije uopće.