logo

Kreditni novac

 

Prvi zapisi o trgovanju novcem

Često spominjana zgoda iz evanđelja kaže kako je Isus jednom prilikom izgubio živce, dograbio bič te iz židovskog Hrama istjerao trgovce.
Međutim, oni koji su povjesno pregledali taj detalj našli su da to nisi bili obični trgovci. Radilo se o lihvarima, koji su jedini židovski novčić (pola srebrnog šekela, bez lika poganskoga rimskog cara) kojim su pravovjerni Židovi plaćali porez Hramu, monopolizirali pa ga mjenjali za višestruko veće vrijednosti.
Na neki način (kako su ih kasnije nazvali) “mjenjači novca” su biblijska preteča današnjih bankara.
Danas kad tražimo riješenje za opće civilizacijske i ekonomske probleme malo tko se osvrće na one koji reguliraju novac u opticaju. Centralne banke i banke realno su otuđeni od društvenog tkiva i djeluju s pozicije “svetih nedodirljivih mjesta”.
Danas zapravo nema veće dogme od one koja se zove “Kreditni monetarni sustav”.

Što je dovelo do kreditnog monetarnog sustava

Kratak je odgovor: Svi mi. Sviđalo nam se živjeti ni od čega; na dug.
Prešutno smo dali pristanak glavnim krivcima da nas obmanjuju i raspaljuju svoju i našu pohlepu.

Možemo probati definirati i glavne krivce; naši čelnike koji su nas varali prije a rade to i sada. Oni će nas i dalje varati, nema apsolutno nikakve sumnje!
A mi odgovaramo: “Nema problema! Nastavite nam pričati ono što želimo čuti. Dajte nam novac koji nismo zaradili i dajte nam proizvode koje nismo proizveli da ih kupujemo. Recite nam zatim kako će na kraju ipak sve završiti dobro”.
Sve to govorimo jer većina još uvijek živi u iluziji koju podvaljuju televizija i ostali mediji. U slaganju s lažima s televizije odobravamo ekonomiju koja koristi imaginarni novac za stvaranje imaginarnog progresa. Odobravamo ratove financirane imaginarnim kreditnim karticama. Raspolažemo nacionalnim energetskim politikama u cijelosti temeljenim na imaginarnim tehnologijama i resursima. Naša imaginarna politika imaginarnih klimatskih promjena će vjerojatno od nas zahtijevati masovnu migraciju na imaginarni planet.

Nelagoda koja je sve izraženija proizlazi iz pukotina u glatkim armiranim zidovima te ugodne iluzije. Pukotine su sve šire i sve više prijete, a vrijeme za neizbježna pitanja je već prošlo;

  • Tko će istupiti korak naprijed i povratiti smisao i zdrav razum našim životima?
  • Tko će nam ponuditi pravo vodstvo neophodno da se izvučemo iz ove ludnice iluzija u koju se pretvorila naša kultura?
  • Ako nas neće voditi naše vođe prema boljoj budućnosti, tko će onda to biti?

Vodstvo može značiti mnogo stvari, ali pravo vodstvo, ono koje nam je potrebno je ovo: sposobnost usklađenja ljudske sfere s biofizičkom stvarnošću. Suprotno uvriježenom mišljenju proširenom među intelektualcima naše civilizacije, biofizičku stvarnost ne definiraju ljudi. Nju definiraju Zemlja i zakoni prirode. Nepoštivanje prirodnih zakona donosi posljedice.

Naši lideri su nas razočarali politički. Nisu učinkovito priopćili limite biofizičke stvarnosti široj populaciji, time su naštetili dugoročnim interesima svih ljudi.
Naši lideri su nas razočarali u ekonomiji. Nisu uspostavili model proizvodnje i potrošnje koji može trajati više od nekoliko generacija. Nametnuli su nam upravo potpunu suprotnost održivog gospodarstva i upropastili budućnost.
Naši lideri su nas razočarali moralno. Nisu ni ispoljili, a niti promicali najbolje strane ljudske prirode: umjerenost, velikodušnost, ljubav, dobrotu, ljubaznost, opraštanje i miroljubivost. Umjesto toga, promicali su i slavili najgore tendencije naše vrste: proždrljivost, pohlepu, mržnju, sebičnost, sukobe i osvete.
Konačno, naši lideri su nas razočarali duhovno. Pokrenuli su industrijske sustave bez duše, otuđili su nas od zemlje i naših bogova i svetinja i zamjenili ih lažima. Udaljili su nas jedne od drugih. Presjekli su naše duhovne povezanosti i privezali nas za industrijsku mašinu o kojoj nam sada ovisi opstanak. I sada radimo, radimo, radimo…

Moderna ekonomija nije znanost o novcu, financijama, porezima, potrošnji ili štednji. U stvari, to uopće nije znanost. To je igra; igra povjerenja. Nakon što je bezvrijedan papir zamijenio pravi novac s podlogom, ekonomija je postala kockarska igra na sreću namijenjena skrivanju činjenice da je papir bez ikakve garancije zamijenio zlato i srebro. Kreditni rejtinzi su pokušaj kvantificiranja povjerenja u papirnatu imovinu i ključni dio igre. Ova kockarska igra na sreću zove se “Gdje je novac?”.

Gdje je novac

Odgovor je jednostavan, novca nema, on ne postoji. U kockarskoj igri na sreću moderne ekonomije, kredit (novac-dug) zamjenjuje novac, kredit stvara špekulativne balone, a pucanje tih balona dovodi do bankrota zbog dugova koji uzrokuju nestanak kredita i kolaps ekonomije.

Odgovor na pitanja gdje je nestao novac tijekom Velike Depresije i gdje je nestao novac tijekom ove zadnje globalne financijske krize je isti. Nije nestao novac, nestao je kredit!
Novca kao prvo i osnovno uopće nije ni bilo. Novac je odavno zamijenjen kreditom. Kad ga više nema na raspolaganju, kredit, to gnojivo ljudskog duga, učinkovito nagovješćuje kraj legaliziranoj kockarskoj igri na sreću zamaskiranoj kao moderna ekonomija. Kreditni majstori, bolesni investitori i njihova globalna igra povjerenja sad ranjena neočekivanim nedostatkom povjerenja u njihove pečate i potpise neće tako lako odustati od muljaže koju su nam uspješno predstavili kao istinu.
Oni koji su pokrenuli ovu igru; središnji bankari i ovisnici o njima; investicijski bankari su prestravljeni da će ostati bez posla od kojeg su živjeli kao bubrezi u loju zadnjih tri stotine godina. Možemo biti potpuno sigurni da se neće tako lako odreći svog životnog stila i standarda. U ovom trenutku središnji bankari zajednički sudjeluju u financijskoj trijaži u pokušaju nadoknađivanja kredita koji je vrlo brzo nestao uslijed nikad većeg broja bankrota i količine nepouzdanih dugova.

Sada, na početku neizbježne ekonomske, političke i moralne propasti ishod je još uvijek nepoznat. U retrospektivi će sve ipak postati poptuno jasno; greške, razlozi, izgovori i rezultati. Iako nas središnji bankari i vlade nisu namjeravali dovesti u ovu situaciju ništa više od mrtvo-pijanog vozača koji nema namjeru izazvati udes, oni su ipak odgovorni za svoje odluke i od toga ih neće spasiti nikakav imunitet.

Blagostanje ili porobljavanje

Aristotel je bio prvi koji je kratko i jasno definirao novac. Utvrdio je tri funkcije novca: sredstvo razmjene, mjera vrijednosti i sredstvo za gomilanje bogatstva. No novac je također i vrijednost mjere, jer iza svake mjerne jedinice stoji i odgovarajuća kakvoća onog što se mjeri. Danas smo suočeni Pitagorinom tajnom brojeva, jer novac je kao i svaka druga mjera neki broj. U čemu je tajna ove mjere?
Tajna je činjenici da svi zajedno možemo postići blagostanje, ravnotežu i održivi razvoj, ili porobiti jedni druge.

Sukob blagostanja i porobljavanja prikažimo na primjeru Nikole Tesle, jednog od najvećih i najvažnijih znanstvenika. Dobro je znao kako je električna energija svuda oko nas u neograničenim količinama. Tesla je posvetio svoj život dostavi besplatne električne energije (free energy) i ostalih naučnih dostignuća svim ljudima svijeta. Bez obzira na to što se Nikola Tesla još prije stotinjak godina vozio u električnom automobilu neograničenog dometa zavidnom brzinom, koristeći bežični prijenos električne. Mi smo danas još uvijek primorani voziti skupa prijevozna sredstva u kojima izgaraju isto tako skupi, prljavi i ponajviše neefikasni benzin i nafta.
Ovo je odličan je primjer za sve ono što se događa s nama i oko nas; sa svijetom u kojem živimo baziranom na kriminalnom monetarnom sustavu, ekonomskom modelu koji radi protiv nas i svijeta koji nas okružuje.
Nikola Tesla nije samo vjerovao, on je i riješio problem, dokazao je da može biti učinjeno. No svojim izumom, stvorio je problem nekim drugim ljudima koji nisu mogli kontrolirati električnu energiju koja se šalje kroz zrak bez žica. Ti ljudi i danas još uvijek nisu izmislili kako naplatiti besplatnu energiju. Nemaju uređaj za biti nametnici; isporuku energije ograničiti samo na one korisnike koji bi plaćali za ovu uslugu.
Genijalni Orson Welles i Tajna Nikole Tesle

Što je bankarstvo

Četvrti Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, James Madison, zabilježio je za buduće generacije: “Povijest pokazuje da će bankari koristiti svaki oblik zlostavljanja, spletki, laži i mogućih nasilnih sredstava za održavanje kontrole nad vladama svijeta kroz izdavanje novca”.
Ubrzo nakon što je postao 20 Predsjednik SAD-a, James Garfield je izjavio: “Onaj tko kontrolira snabdijevanje novcem u bilo kojoj zemlji je apsolutni gospodar njene sveukupne industrije i trgovine. I kad shvatite da je za nekolicinu ljudi s vrha piramide vrlo lako kontrolirati cijeli sustav na jedan ili drugi način, nećete se više morati pitati kako nastaju razdoblja inflacije i depresije”.

Kako zapravo funkcionira taj sustav koji je doveo ljudsku civilizaciju do ruba propasti? Globalni financijski sustav funkcionira kroz praksu centralnog bankarstva u kojoj je od ključne važnosti činjenica da je centralna banka privatna institucija, a sav novac u opticaju izdan kao dug prema njoj samoj. Novac koji izdaje središnja banka nema apsolutno nikakvog pokrića ili podloge tako da se on praktički stvara iz ničeg uz minimalne troškove.

Primjer bankarskog porobljavanja:

  • Poljoprivrednik je naporno radio, obrađivao zemlju i na kraju proizveo određenu količinu povrća vrijednosti 100.
  • Međutim, sustav nije zabilježio novu vrijednost od 100 i tu je poljoprivredniku oduzeto prvih 100%.
  • Izrada jedne novčanice košta otprilike 30 centi – recimo da je to trošak bankara.
  • Financijski sustav je za rezultat poljoprivrednikovog rada u opticaj ubacio novu novčanicu, dug poljoprivrednika prema sustavu od 100%, i tu je poljoprivredniku oduzeto drugih 100%.
  • Nova novčanica u opticaju kao dug vuče za sobom i isplatu kamata, pa je tako poljoprivredniku sve skupa oduzeto između 250% i 300% prvobitne vrijednosti rezultata njegovog rada.
  • Kako je središnja banka u opticaj izbacila samo novčanicu od minus 100, a ne i novac neophodan za isplatu kamata, tako je i poljoprivredniku nemoguće vratiti naprimjer 150 kad sve skupa postoji samo 100.
  • Poljoprivrednik je na ovaj način zakonom prisiljen u budućnosti se ponovo zadužiti još više, kako bi bio u stanju platiti pristigle kamate.
  • Novo zaduženje opet donosi novu glavnicu i nove kamate koje je opet nemoguće isplatiti i tako od početka do propasti…

Osim navedenog, naš je novčani sustav dozvolio i poslovnim bankama stvaranje novca kroz praksu djelomične rezerve (fractional reserve banking). Bankama je dopušteno izdavanje novca bez pokrića u svoj onoj količini koja premašuje iznos obvezne rezerve. Tako na primjer banka koja u kasi ima samo 30-ak dolara rezerve od već negdje drugdje uloženog tuđeg depozita od 10,000 dolara, može našem poljoprivredniku izdati kredit od skoro 160,000 dolara. Onog trenutka kad je poljoprivrednik podigao kredit u nepostojećem novcu, magično se povećao i sveukupan iznos novca u opticaju. Kako vam se sad čini naplaćivanje kamata na novac izdan iz ničeg, jednostavnim klikom na kompjuterskoj tastaturi?
Ne vjerujete?
Kako se onda u SAD-u desilo ovo a dešava se i dalje?!

Pitati se više tisuća puta zašto više nema nikakvog smisla. Znamo zašto; zbog pohlepe i želje za vladanjem. Moramo shvatiti da monetarni sustav utječe na naše ponašanje na svim razinama, osobnoj, porodičnoj, lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj. Neslobodni smo pojedinci nedemokratskih društvenih zajednica s katastrofalnim rezultatima. Kad radnom čovjeku posao direktno ovisi o neshvaćanju sustava u kojem živi, onda je upravo nevjerovatno do koje razine može doseći ljudska glupost. Čovjek od sebe radi ovcu i to je nadasve tužno.
Stigao je trenutak za tisuću puta zato; hitno i neodgodivo nam je potrebna monetarna reforma, novčani sustav treba početi služiti svojoj svrsi. Svrha monetarnog, odnosno finacijsko-ekonomskog sustava mora se promijeniti od onoga što je bila u svojim korijenima u dalekoj prošlosti. Svrha novčanog sustava više ne smije biti osiguranje za nečujan i nevidljiv prijenos bogatstva sa slabijih i siromašnijih ljudi na one moćnije i bogatije. Nova javna svrha ekonomskog sustava mora biti: Omogućiti svima korist od pravedne i efikasne razmjene proizvoda i usluga, i odražavati ono čime svako od nas doprinosi i ono što svatko od nas uzima iz zajedničkog bogatstva. Za izgradnju novog NEKREDITNOG novčanog sustava, s novom svrhom njegovog korištenja, prvo moramo shvatiti zašto nas je stari novčani sustav kao vrstu doveo do samoubojstva.

Kako je započelo bankarstvo

Čuvanje i baratanje novcem od plemenitih metala se odvijalo uz poteškoće, najviše zbog njegove specifične težine, te je većina imućnijih ljudi počela polagati svoj novac u vidu depozita kod zlatara koji su raspolagali najsigurnijim sefovima u tadašnjim naseljima i gradovima. Zlatari su ljudima u zamjenu izdavali praktične papirnate potvrde (obećanja) kao garanciju za depozite, a vlasnici su ih umjesto nepraktičnog pravog novca kojeg su predstavljale mogli koristiti za trgovanje. Ova papirnata obećanja su se brzo počela koristiti čak i kada su klijenti dolazili kod zlatara samo zbog dobivanja kredita u gotovini. Budući da su srednjovjekovni bankari (zlatari) dobro znali da će se samo vrlo nizak postotak od svih onih koji su položili pravi novac kao depozit, njih između 10 i 20% po zakonu vjerovatnosti vratiti u istom trenutku i zatražiti nazad svoj novac od plemenitih metala, počeli su prodavati kreditne potvrde koje nisu bile osigurane stvarnom imovinom, odnosno zlatom i srebrom. Iznosi potvrda premašivali su višestruko iznose u stvarnom novcu od plemenitih metala. Po kamatnoj stopi od 20%, isto zlato posuđeno pet puta donosilo je dobit od 100% svake godine. Dobit na zlatu kojeg zlatari nikad nisu stvarno posjedovali. Minimalna količina pokrivenosti koja je omogućavala zaradu kroz posuđivanje novca stvorenog iz ničega nije čak bila određena. Ovim sistemom su srednjovjekovni bankari nekažnjeno mogli davati puno više zajmova nego što su u stvarnosti posjedovali novca. U onim rijetkim slučajevima u kojima su se našli da moraju vratiti više zlata nego što su ga imali u trezorima, bankari su dobivali podršku umjesto kazni. Dok su zlatari pozajmljivali nestvaran novac negarantiran zlatnom podlogom, njihovi dužnici su morali plaćati stvarna dugovanja i kamate garantirane zakonom. Na kraju su ti špekulanti postajali kreditorima puno većih iznosa od onih kojima je raspolagao cijeli grad. U toj situaciji su građani morali sve više uzimati nove kredite papirnatih obećanja što je pokrenulo nepošten prijenos bogatstva grada i države u trezore zlatara i gušenje stanovništva u dugovima.
Tako je rođen sistem danas poznat kao bankarska praksa djelomične rezerve (fractional reserve banking).

U društvu u kojem je ključni faktor novac, svakako je najvažnije pitanje tko ima pravo na izdavanje novca. Nakon otkrića Amerike pojačala su se nastojanja za osvajanjem prava na izdavanje novca, inače općeprihvaćenog državnog prava. Pojavili su se budući milijarderi koji su se pod svaku cijenu, prevarama, spletkama i krivotvorenjem htjeli dočepati prava na izdavanje novca. Osnovni uzrok tim pokušajima i nastojanjima je termin seigniorage.
Seigniorage potiče iz francuske riječi seigneur, u prijevodu gospodin, velikaš, vlastelin. U srednjem vijeku, nosioci prava na izdavanje valute su bili feudalni gospodari koji su od toga imali veliku korist. U vremenima u kojima se monetarna baza sastojala od novca napravljenog od plemenitih metala, svatko tko je imao zlato ili srebro je mogao otići u državnu kovnicu i pretvoriti ih u novac na kojeg je postavljen lik suverenog. Pravo suverenog se svodilo na prisvajanje dijela plemenitih metala od kojih se izrađivao novac. U tom kontekstu, seigniorage ili danak feudalnom gospodaru je rezultirao razlikom izmeđe nominalne (one naznačene na samom novcu) i intrinzične (stvarne) vrijednosti novca. Porez na kovanje novca je očito pružao odličan izvor financiranja feudalnim gospodarima.

Seigniorage modernih vremena fukcionira ovako:

  • Država posudi novčanicu od 100 eura od središnje banke i u zamjenu za nju izda obveznicu od 100 eura.
  • Na kraju godine država mora uzeti od građana tih 100 eura + kamate od naprimjer 3% kako bi je vratila legitimnom vlasniku (privatnim bankarima).
  • Središnja banka je na tiskanje novčanice od 100 eura potrošila sveukupno samo 30 centi, a od države zahtijeva da joj vrati svih 100 eura + 3%.
  • Središnja banka je tiskara koja se ponaša kao da je vlasnik novčanice.
  • Seigniorage, odnosno danak feudnom gospodaru na jednoj jedinoj novčanici tako iznosi €103 – €0,30 = €102,70.

Zaključak

Amschel Mayer Rothschild:

Naša politika je izazivati ratove, a održavati mirovne konferencije, na način da ni jedna od sukobljenih strana ne izvlači korist. Ratovi se moraju usmjeravati tako da obje strane sve više tonu u zaduženje, odnosno pod našu kontrolu”. “Dozvolite mi da izdajem i kontroliram snabdijevanje novcem države, pa me ni najmanje neće zanimati tko u njoj donosi zakone.

Maurice Allais, dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju u 1988 godini:

Aktualni način na koji bankarski sustav stvara novac je identičan načinu na koji krivotvoritelji stvaraju novac. Konkretni rezultati su isti. Jedina razlika je u tome što različite osobe od toga profitiraju.

Robert H. Hemphill, šef kreditnog odjela Federalnih Rezervi u Bank of Atlanta je u vrijeme Velike Depresije 1934 ovako napisao:

Mi smo potpuno ovisni o bankama. Netko mora pozajmiti svaki dolar koji je u opticaju. Ako banke stvaraju dovoljno sintetičkog novca, mi smo bogati, u suprotnom gladujemo. Naš monetarni sustav je apsolutno neodrživ. Promatrajući situaciju u cijelosti, apsurdna tragičnost naše pozicije je nevjerovatna, ali istinita. Radi se najvažnijem pitanju kojeg inteligentni ljudi mogu razmatrati i istraživati. Graham Towers, guverner središnje banke Kanade od 1935 do 1955 godine je priznao: “Banke stvaraju novac, tome služe. Proces proizvodnje novca se sastoji od upisivanja stavke u registar. To je to. Svaki put kad banka daje zajam, stvara potpuno novi novac.

Čvrsto načelo svake demokracije, “suverenitet”, mora biti vrhovna vlast naroda. Funkcioniranje države uvjetovano je novcem i u toj državi je narod taj koji radi i proizvodi vrijednosti što bi ih novac trebao predstavljati. U državi u kojoj narod nije vlasnik novostvorenih vrijednosti odnosno novca, nije monetarno suveren i ne može biti suveren u bilo kojem drugom pogledu. Logika i zdrav razum nalažu da bi novac kojeg izdaje bilo koja banka, od prvog trenutka trebao biti u vlasništvu svih građana, jer građani su ti koji čine državu. Države su odavno prepustile pravo na izdavanje novca, monetarnu suverenost središnjoj bankama; privatnim institucijama.

Ova “zbrka” oko monetarne suverenosti graniči s nevjerovatnim, a ispoljava se svaki dan naših života s vrlo negativnim posljedicama. Činjenica je kako danas novac nema apsolutno nikakvu podlogu i ne razlikuje se u biti od bilo kojeg drugog komada bezvrijednog papira, za razliku od prijašnjih vremena kada je iza njega stajala materijalna garancija u plemenitim metalima. Ljudi na čelu država odrekli su se prava na stvaranje novca. Jedini je mogući zaključak: u pitanju je prijevara ogromnih dimenzija! Upravo zato su ova tema i informacije vezane za nju stoljećima duboko skrivane od očiju javnosti.

Kako bi realizirali kvalitetniji pristup ekonomskoj znanosti i društveno-političkim odnosima, moramo zapravo “samo” ukinuti ono centralno bankarstvo koje se zasniva na bankarstvu djelomične rezerve. Bankarsko poslovanje mora biti utemeljeno na bankarstvu pune rezerve, koje osigurava eventualno potrebnu kreditnu ekspanziju u realnim veličinama, a ne nominalnim kao do sada.
Novac na dug je ona anomalija unutar društvenih odnosa koja kao pravi singularitet unazađuje razvoj kvalitativnih društvenih znanosti. Novac na dug je izraz primitivizma, neuljuđenosti, volje za moći i otuđenim, elitnim vladanjem. On sam po sebi gradi piramidalne strukture vlasti inducirajući teze kako su one “bogomdane”. Taj zastarjeli društveni mehanizam nije u skladu sa dosegnutim razvojem civilizacije. Novac na dug je danas postao paradoksalan problem; intelektualna anomalija. Krajnje disfunkcionalna metodologija koja urušava vlastitu strukturu i za sobom opasno vuče daljnji napredak naše kulture i civilizacije.