logo

Politika

 

Socijalizam

Premda je u socijalističkoj Jugoslaviji vladao isključiv partijski stav, po kojem je bilo zabranjeno otvoreno tržište mogućih političkih ideja ili čak sustava, tamo je politika još uvijek imala dodira sa svojom izvornom filozofskom komponentom.
Tako se npr. na satovima marksizma i samoupravnog socijalizma srednjoškolce na kakav takav način učilo političko-filozofskom promišljanju. Politika je u Jugoslaviji doduše bila samo druga riječ za partija. Ta partija, koliko god je privatizirala političke istine i koliko god da su oni sa partijskom knjižicom bili “ravnopravniji” od drugih, ipak je gradila mostove međuljudskih odnosa i društvene solidarnosti. Socijalistički sustav definirao se kao vlast radničke klase, ali sa zapravo ograničenim političkim pravima.
Iz tog svojevrsnog ideološkog fundamentalizma, zbog neraščišćenih povijesnih veza koje je ta federalna zajednica stvorila, narod je na kraju bio prisiljen osloboditi se razornim ratom. Krajem rata trebala nas je čekati veća sloboda, hrvatska novčanica u hrvatskoj lisnici i svijetla budućnost.

Međutim, oslobađenjem od stege jednopartijskoga sustava, politika se rascjepila i modernizirala u tolikoj mjeri, da su iza fasada formalnih svjetonazora, koji su trebali graditi nove međudruštvene odnose, ostali samo goli interesi. Krilatica ‘imamo Hrvatsku’ koju je uzviknuo prvi hrvatski predsjednik, toliko je protresla do tada formalno vladajuću radničku klasu, da je mahom ostala s gaćama na štapu.

Pretvorba

Čuvena hrvatska privatizacija, koju je netko pravovjerno krstio u “pretvorba”, uništila je svo iskustvo stečeno samoupravnim socijalizmom, a radničkoj klasi, koja je usput evoluirala što u građane republike, što u stoku sitnog zuba, ukrala sve ono što je godinama stvarala i gradila. Riječ “pretvorba” odnosi se na kršćanski pojam transupstancijacije, dogme po kojoj se u slavlju euharistije kruh i vino pretvaraju u istinsko tijelo i krv Kristovu. Pretvaranjem društvenog vlasništva u državno, a partiju na vlasti (HDZ) u gospodara nad sudbinom pretvorenog, desila se svojevrsna crno-magijska “transupstancijacija” u Hrvata, za koju je katolička Crkva skovala poznati eufemizam “grijeh struktura”.
Taj takozvani grijeh struktura, danas sasvim otvoreno možemo nazvati pljačkom društvene imovine i građana Republike Hrvatske, bez povijesnih presedana. Ovdje se moramo ukratko prisjetiti da prvom smjenom vlasti u Republici Hrvatskoj, unatoč obećanjima o reviziji pretvorbe i privatizacije, koalicija na čelu s SDP-om nije učinila ništa više od prešutnog prihvaćanja zatečenoga stanja.
Tajkunizaciju koju je pretvorbom pokrenula HDZ-a, blagoslovili su europski birokrati. Ubrzo su stigli emisari koji su ponudili svoje financijske usluge. Monetarno znanje u Hrvata i nije bilo toliko siromašno, ali su predstavnici neoliberalne škole (tu svakako pamtimo lik gospodina Borislava Škegre) denuncirali razumna stajališta iskusnih ekonomista-suverenista, kao nazadna i socijalistička, te nametnuli tezu o tkz. “uvozu stabilnosti cijena” kroz tranziciju prema Europskoj Uniji  i euru.
O tom sramotnom periodu hrvatske novije povijesti, vrlo rječito i dokumentirano svjedoči gosp. Sulejman Tabaković u emisiji Sedma sila i emisiji Dvojbe.
Za više o pretvorbi i privatizaciji pročitajte Pretvorba i privatizacija.

Gubitak monetarnog suvereniteta

Politika uvoza stabilnosti cijena je u stvari uvezena neoliberalna doktrina, a značila je odricanje od monetarnog suvereniteta kroz u osnovi tri programske točke :

  1. Zabrana republičke primarne emisije
  2. Zabrana financiranja iz Hrvatske Narodne Banke prema društvenim potrebama
  3. Privatizacija ključnih društvenih poslovnih banaka

Hrvati moraju znati da je prva hrvatska valuta, hrvatski dinar, bio nekreditni novac, u vlasništvu Republike Hrvatske, kao domovine svih njenih građana. Taj novac je u uvjetima potpunog kolapsa ekonomije i velikog ratnoga profiterstva na više razina, žilavo istrajao i održao hrvatsko društvo u jednom od najtežih perioda njegove povijesti; domovinskom ratu.
Začetak tragičnog procesa gubitka monetarnog suvereniteta proslavljen je inauguracijom nove hrvatske valute Kune i politike uvoza stabilnosti cijena. Inauguracija Kune (gubitka suvereniteta), prikladno začinjena masonskom potrebom za morbidnom simbolikom, održana je na Dan Državnosti 30. svibnja 1994. godine.
Kuna je u opticaj ušla kao dug vezan za euro, a građani i sva preostala društvena imovina dani na pladanj bankarskim kartelima. Otvaranjem pregovora o hrvatskom ulasku u EU, otvorilo se i hrvatsko tržište slobodnoj cirkulaciji roba i kapitala, te je počela kreditna ekspanzija.

Hrvatski sramotni dug

Kako je hrvatski novac u novom procesu cirkulacije postao dug prema međunarodnim financijskim centrima, tako se i na sve korisnosti od novonastalih proizvoda i usluga, uzima provizija u obliku kamata. U tako postavljenim uvjetima, za makroekonomski profit hrvatskog društva postoji samo jedan način; ono bi moralo imati veći izvoz od uvoza. Kako se u Hrvatsku, uz blagoslov ministarstava, investiralo uglavnom u trgovinu, uvoz stranih roba nadmašivao je izvoz u omjeru u kojem se zapravo stvarao deficit proračuna. Zabranom primarne emisije, odnosno zabranom financiranja deficita proračuna iz HNB, hrvatska vlada prisiljena je na krpanje deficita proračuna posuđivanjem novca od privatiziranih poslovnih banaka.

Spomenuli smo da monetarno znanje u Hrvata i nije bilo toliko siromašno, ali ni dan danas ekonomske škole ne žele uvidjeti da je deficit proračuna sasvim normala pojava u društvu koje se razvija, jer se zapravo svi profiti gospodarskih subjekata monetiziraju iz deficita proračuna. Financiranjem deficita proračuna kreditnim novcem, zapravo se stavlja hipoteka na sve društvene profite, a država vodi u kreditno ropstvo.
Novčanu masu, kojom u obliku duga hrvatsko društvo sebe obvezuje, izvlače oni koji izvozom svojih roba u Hrvatsku istovremeno poništavaju naša proizvodna radna mjesta. S druge strane financijski sektor kontinuiranim dodavanjem kredita na kredit, povećava svoj profit od kamata, a vrtoglavim rastom glavnice, vrši politički pritisak na Vladu, prisiljavajući je na poslušnost. Vlada je na taj način stalno pod paskom financijskih centara koji ih optužuju za rastrošno socijalno društvo. Kako zaduživanje postaje conditio sine qua non opstanka, jer nema suverene primarne emisije za ublažavanje zaduživanja, odnosno punjenje proračuna nekim drugim novcem, prisiljeni smo rasprodavati društvenu imovinu.

Smanjenje deficita proračuna postao je tako politički prioritet hrvatskih Vlada, dok ekonomska logika sasvim jasno govori da se smanjenjem deficita proračuna zapravo poništava gospodarski rast. Kako Vlade moraju smanjiti zaduživanja, one moraju smanjiti i svoj proračun, a to znači smanjivanje bruto domaćih plaća, smanjenje socijalnih prava i povećanje porezne presije. Vlade traže zapravo sve moguće načine kojima će izvući i posljednji novčić iz hrvatske čarape.
Sada su, nakon godina kreditne ekspanzije bankari počeli povlačiti svoju mrežu vršeći kontrakciju novca iz opticaja. Posljedično, kod građana više nema novca. Tu ne pomažu ni javne liste poreznih dužnika. Te liste u velikoj većini predstavljaju sramnu zamjenu teza, jer prava sramota za nastalo stanje je zapravo na ekonomskoj politici koju sprovodi svaka Vlada.

Analiza koju je prije nekoliko mjeseci objavio ekonomist Guste Santini, a koju nitko nije demantirao, kaže da u Hrvatskoj cirkulira cca 30 mlrd. kuna, a da je otprilike isto toliki unutarnji dug. Time je jasno dano do znanja kako unutarnji hrvatski dug ne možemo isplatiti, jer naprosto nedostaje novca u opticaju. Tih 30 mlrd. kuna unutrašnjeg duga, predstavljaju valjda onaj na godišnjoj razini minimalno neophodan novac, koji nedostaje za pokretanja depresivnog gospodarstva.

Svima je postalo jasno da se taj novac ne može namiriti nikakvim novim zaduženjima, jer se upravo zaduženjima došlo do te situacije. Ne može se namiriti ni iščekivanjem stranih investicija, jer svaka investicija dolazi da bi u konačnici izvlačila dobit. Ne može se popuniti niti tkz. povlačenjem sredstava iz europskih fondova, jer se do tih sredstava teško dolazi a njihov učinak je kratkog daha.

Novi feudalizam

Vladi koja je izgubila političke osnove i znanje upravljanja državom, Vladi koja zapravo više ne zna što je to država, ne preostaje ništa drugo nego rasprodati i posljednje društvene vrijednosti. Preuzimanje profitabilne društvene imovine je zapravo konačni cilj onih koji stoje iza stvaranja kreditnog novca, jer se preuzimanjem te imovine, republičke institucije svode na maloljetne instance koje trebaju tutora.
Cilj neoliberalne doktrine je preko kreditno-monetarnog sustava poništiti političke ovlasti koje izvorno ima Republika. Odnosno, uspostaviti jedan piramidalni, čisto feudalni sustav, sa vladajućom financijskom elitom koja bivajući izvan paralamentarne kontrole, naprosto ima faraonske ovlasti.

Moramo na žalost reći da je taj proces toliko uznapredovao stavivši naše društveno vlasništvo već kompletno pod hipoteku. Sada političare možemo usporediti sa dobro plaćenim batlerima bankara. Kompletan narod kojeg ti političari predstavljaju postao je obično dužničko roblje, gdje se u stotinama tisuća broje oni pod ovrhom svog računa, a u tisućama oni nad kojima se već provodi fizička deložacija.

Nova Hrvatska

Svi koji doista shvaćaju da je suverena Republika cilj i ostavština vjekovne borbe svih naših očeva za pravdom, moraju shvatiti da ovo vrijeme vapi za njihovim ujedinjenjem. Hrvatska realna oporba rascjepkana je na mnogo malih nemoćnih skupina, koje bi ujedinjenjem vrlo jednostavno mogle pokrenuti proces preuzimanja odgovornost i vlasti. Pritom mora odlučno skinuti zakulisnu krinku interesnoj politici koja godinama ovo društvo vodi u beznađe.
Nije teško dokazati da je ta politika definitivno našu državu dovela u ovisnički polažaj i da se tu više ne radi o neznanju, već se organizirano koketira sa onim što kazneni zakon člankom 137. definira; Kaznenim djelom protiv Republike Hrvatske – ugrožavanjem njene novisnosti. To nije daleko od općeg političkog delikta, kojim označavamo pojam veleizdaje!

Ako se hrvatska realna oporba ne uspije konsolidirati i organizirati, zajedno sa europskim i svjetskim patriotima, tražeći nove temeljne metodologije društvenog sustava, u kojima važno mjesto igra nekreditni monetarni sustav, ovoj našoj civilizaciji doista prijeti jedan zao novi svjetski poredak, koji će poništiti sve ono humano u nama, a koje je s toliko muka izgrađeno od prvih civilizacija do danas.