logo
ruj. 072016
 

Piše: None 5

Svi znamo kako nas političari lažu, a kako nas lažu u predizborno doba je priča za sebe. Ali laž je laž i tu nema velike mudrosti, jednostavno obećanje koje se ne može ili ne žele ispuniti, te nadanje da će naivni i potrebiti u to povjerovati, ili se obećanom bar ponadati.Od dana kad je Živi zid „odustao“ od monetarne suverenosti, činilo se da se radi o teškom bremenu populizma koje je stranku opterećivalo, činilo se da jednostavno odustaju od svoje fundamentalne ideje jer liberalno indoktriniran narod jednostavno ne želi prihvatiti rizik izopćenja svoje države iz liberalnih i monetarnih tokova Europske unije i zapadnog svijeta (a ono što se samo činilo, ipak nije bilo daleko od istine). Izopćenje iz svijeta u kojem Hrvati ne moraju baš puno raditi, osim konobariti i spremati sobe u ljetnom periodu kad strana gospoda dolaze na odmor. Za sve ostale potrebe treba se samo zadužiti kod vječno nasmijanih dilera novca koji će nam sami odrediti bonitet i kamatu, pa što manje imamo, bonitet je niži a kamata veća. U toj je transakciji iznad svega zadivljuje kako dilere novca uopće ne opterećuje niti brine rizik ulaganja, skrivaju se doduše iza procjena bonitetnih kuća i vlastitih visokih kamata, ali, dali su uistinu preplašeni da im se novac možda neće moći vratiti? A trebali bi! Ili bi bar trebali biti, u nekom logičnom liberalnom svijetu profita, u kakvom indoktrinirani Hrvati misle da žive.

Kako je u Hrvata liberalna indoktrinacija duboka i masovna, tako postoji opći konsenzus kako vratiti dug. Po toj općeprihvaćenoj mudrosti, izvoz mora biti veći od uvoza, a štednja moralna kategorija koja se podučava u vrtićima, crkvama i partijskim sastancima, te glavna nit vodilja svih masmedija. Ali štednja u Hrvata je postala nemoralna kategorija, protkana općom neimaštinom za socijalnu kategoriju, nasuprot rasipništvu političke elite, koja svoje eventualno zakidanje naziva populizmom, jer novac koji oni troše ionako mala stavka u odnosu na probleme koje tište državu. Unatoč tom konsenzusu, rast izvoza ni na koji način ne može pratiti rast uvoza, jer za rast izvoza treba ulagati u proizvodnju, ali ulaganje u proizvodnju nam sprječava štednja koju smo si nametnuli. Opći konsenzus izlaska iz duga rastom izvoza, padom uvoza i štednjom, je stoga kontradikcija sama po sebi, što je i vidljivo u hrvatskoj stvarnosti gdje, zbog štednje, raste jedino dug, uvoz i sirotinja. U takvim uvjetima za kapitalna ulaganja su sposobni samo strani investitori, ali oni ulažu u trgovinu, što opet pojačava uvoz i pomaže strane banke u izvlačenju hrvatskog bogatstva.

Svega ovog su svjesni i u Živom zidu, pa promjena retorike koja je zvučala kao odustajanje od jedinog održivog rješenja, odnosno od monetarne suverenosti, je uvelo dosta konfuzije u biračkom tijelu Živog zida. Pa ipak, na nedavno postavljeno pitanje Ivanu Viliboru Sinčiću „Što s vanjskim dugom, kako biste riješili taj problem?“ i odgovora „ Oni koji su ga stvorili, ti neka ga i vrate. Dosta je bilo politike gdje neodgovorni političari dižu milijarde kredita koje nemaju od kuda vratiti, pokradu novac, a onda kažu ‘građani, snalazite se’. Kod nas se zaduživalo bez da se ikoga pitalo, vrijeme neodgovornosti mora proći, vrijeme je za vjerodostojnost i odgovornost. To je jedina politika koju ja mogu prihvatiti.“, jednostavnom i površnom analizom dolazimo do ne baš vješto skrivene istine. Ipak ovdje moramo malo zastati i objasniti o čemu Sinčić priča, i shvatiti tko se zaduživao i stvarao dug.

Zaduživale su nas, pa onda i stvarale dug, sve hrvatske Vlade, koje su smatrale da to mogu činiti jer su ih izabrali hrvatski građani. To međutim nije istina, hrvatski građani na parlamentarnim izborima biraju narodne zastupnike, odnosno svoje zastupnike u Hrvatskom saboru, temeljem te istine jedino sabor ima legitimitet hrvatskog naroda, pa čak i pravo da ga zadužuje ako su tu politiku najavljivali u predizborno doba. Pa ipak Hrvatski sabor nikad nije odlučivao, a kamo li glasovao o nekom novom zaduženju, sva zaduženja i sav hrvatski dug stvorile su hrvatske Vlade koje nemaju narodni legitimitet poput saborskih zastupnika, jer su se, za tu dužnost, birali sami među sobom, što ih čini samo zastupnicima zastupnika, i jer se na izborima ne bira premjer, niti njegovi ministri. Po tome, zadužiti Hrvatsku, što u biti znači zadužiti samog sebe, jedini ima pravo hrvatski narod na referendumu, ili njegovi zastupnici odlukom sabora. Ne čudi stoga što su u svijetu poznata tri legitimna razloga po kojim država može tražiti otpis duga, prvi; ako zaduživanje nije odobreno odlukom naroda na referendumu, drugi; ako zaduženje nije odobreno odlukom parlamenta. Treći razlog je vrlo domišljat i posebno mi se sviđa, a glasi; ako je financijska institucija, koja je odobrila kredit, znala da isti neće moći biti vraćen. Zato Sinčić na pitanje „Može li se dug otpisati?” odgovara “Prije tog pitanja treba pitati jesu li kreditori bili svjesni toga da mi taj dug nemamo od kud vratiti. Ako jesu, onda je eventualna odgovornost na njima, a ne na nama.”, jer dizanje novog kredita da bi se vraćao stari, ne spada u opravdane razloge.

Što bi se desilo Hrvatskoj ako po ove tri točke zatraži otpis duga, odnosno ako ga prestane vraćati? Ako je suditi po iskustvima država koje su tako postupile, ništa strašno! Podosta halabuke koja se s vremenom stiša. Hrvatska bi doduše zaradila nepovjerenja financijskih institucija i bar neko vrijeme muku mučila s gotovinom, ali to bi samo pojačalo svijest o potrebi monetarne suverenosti. Upravo zbog toga mislim da je navodno odustajanje od monetarne suverenosti Živog zida, bila samo pila naopako, jer na pitanje „Optužuju vas da se zalažete za štampanje novca i destabilizaciju čitavog monetarnog sustava, što se ovih dana oštro demantirali. Na koji bi onda način, ako ne tiskanjem novca, namaknuli sredstva za sve što obećavate?” Sinčić odgovara “Problem nije u samom stvaranju novca, već u terminu koji se za to koristi u medijima. Novac se tiska u svim državama svijeta, pa se tako mora stvarati i u našoj, samo ne u mjeri koja bi dovela do hiperinflacije. Kod nas kad se spomene tiskanje novca, aludira se na monetarnu politiku bivše Jugoslavije, iz tog razloga smo se ogradili od tog izraza iako dakako namjeravamo stvarati novi novac, bez te mjere nema izlaska iz kreditne krize nigdje u svijetu pa ni kod nas. Sjetite se samo kvantitativnog olakšanja u Europi prošle godine kada su stvarane stotine milijardi eura i puštane u opticaj.”. Da naravno, stvar je u terminologiji, jer kad bi Hrvatska stvarala novac, onda bi to bilo suludo štampanje koje nema pokriće u novostvorenim vrijednostima, pa izaziva inflaciju, a kad Mario Draghi naštampa tisući milijardi i, onako džabe, podijeli bankama, koji potom preko svojih dilera, taj novac ponude Hrvatskoj po kamatnoj stopi od pet i više posto, što umišljamo da se događa? Da se sva europska industrija i svi europski radnici, zajedno zasukali rukave i krenuli u radnu akciju stvaranje viška vrijednosti? A zatim svi europski kupci složno taj višak pokupovali?
Živi zid je promijenio terminologiju kojom, zbog liberalne indoktrinacije, nije mogao biti shvaćen, u tom smislu Živi zid je izrekao predizbornu laž kao protuotrov laži liberalne terminologije kojom je napadan , ali za razliku od svih ostalih liberalnih stranaka koje obećaju da će nešto učiniti, a ne učine, Živi zid je okrenuo pilu naopako, i rekao da nešto neće učiniti, ali učinit će svakako, ako ikako dođu u priliku.